Kritičarski karavan | Još jedno uspešno putovanje Karavana – Kritičarski karavan u vršačkom Narodnom pozorištu “Sterija”
15456
post-template-default,single,single-post,postid-15456,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Još jedno uspešno putovanje Karavana – Kritičarski karavan u vršačkom Narodnom pozorištu “Sterija”

Još jedno uspešno putovanje Karavana – Kritičarski karavan u vršačkom Narodnom pozorištu “Sterija”

To što su članovi Kritičarskog karavana pozvani u Vršac da u tamošjem Narodnom pozorištu „Sterija“ pogledaju predstavu nije nimalo neobično. Već dve i po sezone Karavan Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, podržan novcem Ministarstva kulture i informisanje, krstari Srbijom, njegovi članovi gledaju predstave i o njima pišu. Podrška Ministarstva je važna zato što kritičarima obezbeđuje autonomnost i lišava ih nelagode da budu gosti pozorišta o kojem treba da pišu, ali u isti mah oslobađa i domaćine neprijatnog osećanja da su kritičarima nešto dužni. Upravo zato Karavan ne odlazi na premijere (za koje domaćini po pravilu organizuju prevoz), baš kao što projekat Kritičarski karavan obuhvata jedino teatre van Beograda i Novog Sada (budući da u ovim gradovima već postoji redovna „mreža“ pozorišne kritike, što znači da su tamošnja pozorišta sistematski „pokrivena“ kritikom). Jedina obaveza kritičara iz Karavana, osim da o predstavi pišu što tačnije, je da njihove redakcije obezbede svojim čitaocima, slušaocima ili gledaocima informaciju da je publikovana ili emitovana kritika nastala u okviru projekta Kritičarski karavan koji podržava Ministarstvo.

Projekat je višestruko koristan. Pozorišta koja najčešće nisu u fokusu kritičke opservacije i o čijem radu tzv. „veliki“ mediji ne vode dovoljno ili ne vode nimalo računa, dobijaju medijski prostor, uspostavljaju komunikaciju s javnošću, ali i – što je najvažnije – dobijaju povratnu, kritičarsku informaciju o svom radu. Kritičari pak imaju mogućnost da steknu uvid u rad i dobiju informaciju o umetničkim dometima i teatara van velikih pozorišnih centara, a samim tim i da stvore širu sliku o teatarskom životu Srbije.

Nije, dakle, neobično što su Vrščani pozvali Karavan na svoju predstavu, ali jeste što su se odazvali (inače uobičajenoj) ponudi Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa da nakon odgledane predstave organizuju tribinu na kojoj bi bio uspostavljen dijalog između autora i aktera predstave, kritičara i publike. Neobično (ili tačnije: neuobičajeno) je, naime, to što su do sada, za bezmalo tri godine postojanja Karavana, ovu ponudu kritičara prihvatili jedino Somborci, i to dva puta.

Tako su se 30. januara u Vršcu, nakon odgledane predstave Ana Frank, nastale po Dnevnku jevrejske devojčice koja se s porodicom skrivala od nacista u Amsterdamu, našli reditelj Vlatko Ilić, dramaturškinja Bojana Ivanov Đorđević, scenograf i kostimograf Vojislav Klačar, kritičari Ana Tasić („Politika“), Nataša Gvozdenović (Radio Novi Sad), Dragana Bošković („Večernje novosti“), Igor Burić („Dnevnik“) i Aleksandar Milosavljević (Treći program Radio Beograda) kao i publika. A na tribini je ostalo – puno gledalište.

Uz napomenu da su utisci o predstavi još uvek sveži a da pisanje kritike podrazumeva složeni proces uspostavljanja svojevrsnog unutrašnjeg dijaloga unutar sâmog kritičara, dakle proces koji prisutni članovi Karavana sada nisu imali kad da uspostave, kritičari su saopštili svoje prve utiske o predstavi za koju su odmah konstatovali da je uzbudljiv teatarski čin koji bez sumnje odskače od aktuelnih standarda našeg pozorišnog života. I ovom prilikom, baš kao i u somborskom Narodnom pozorištu, na tribini koja je usledila posle predstave Gogolend Andraša Urbana, ispostavilo se da u situacijama kada ne postoje unapred uspostavljene barijere (najčešće utemeljene na obostranim predrasudama), diskusija o predstavi biva konstruktivna, te da otvoren razgovor (bez „šančeva“) otvara prostore za postepeno formiraje stavova koji su korisni i autorima i akterima predstave, baš kao i kritičarima, ali i gledaocima. U Vršcu su se, naime, gledaoci rado, premda spočetka sramežljivo, uključili u razgovor, saopštavali svoje utiske i gledišta iz vlastitog ugla, što je, dakako, i te kako zanimljivo za kritičare.

Na sajtu Kritičarskog karavana Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije pročitaćete kritike o predstavi Ana Frank, a Karavan nastavlja svoja putovanja po Srbiji.

Aleksandar Milosavljević