Kritičarski karavan | Dragana Bošković: Čekajući čudo
15676
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-15676,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Dragana Bošković: Čekajući čudo

„Glorija”

Ranko Marinković / Anđelka Nikolić, Narodno pozorište Subotica

Anđelka Nikolić je, u svom rediteljskom rukopisu, oformila stil – pokušava da oneobiči tekstove koje, s respektom, postavlja na scenu. Ponekad joj to uspe („Radnici umiru pevajući“), ponekad je rezultat delimično čitljiv („Druga knjiga“), a u slučaju „Glorije“ Ranka Marinkovića, na sceni Narodnog pozorišta u Subotici, ogoljavanje igre radi protiv komada. Zanemarujući filozofski aspekt Marinkovićeve drame o fleksibilnim metodima vere (i verovanja) u postizanju nezaobilaznog čuda, rediteljka je, odlučujući se za postavku koja više liči na likovnu instalaciju nego na pozorišni mizanscen izgubila mnogo. Poznate Rankovićeve dramatis persone, Glorija, Don Jere, Don Zane „sabijene“ su u duete, pa čak i ne razgovaraju sa svojim partnerom. Dijalozi su prevedeni u monologe, a koreografisani mizanscen služi nekoj vrsti fizičkog teatra, da dopuni izgubljeno značenje.

Niko ne bi mogao da kaže da „Glorija“ nije veoma likovna i do perfekcije izglačana predstava. No, u trenutku kada to postaje njena glavna svrha, disput cirkuske trapezistkinje, koja odbija da bude otelotvorenje madone, kao i njenih verskih učitelja, i samih „ljudi od krvi i mesa“, postaje drugorazredan i, nekako, nepotreban.

Glumci Narodnog pozorišta iz Subotice su se, uglavnom, dobro nosili sa jednim od zadataka, koje im je postavila režija – njihovo kretanje po sceni (scenografkinja Vesna Popović) bilo je uvežbano i jasno, šematizovano i smešteno u preciznu koreografiju. No, zadatak da, pritom, njihova radnja ima drugo težište, verbalno ili mentalno, nije im uvek išao od ruke. Minja Peković, kao Glorija, bila je dosledna i tačna u prikazivanju telesnosti, koju vera, osim u Hristu, negira. Njeno glumačko telo je zaista igralo Gloriju. Ova divna glumica, koju znamo iz različitih uloga, u kojima je uvek začudno tajnovita i neobična, ponajbolje je pojasnila ideju blisku, po definiciji, katoličkom španskom Zlatnom veku, o pogubnosti strasti u duhovnom dualizmu ljudske duše, koje se nikada do kraja ne lišava. U svojoj transformaciji, Pekovićeva je bila istinita i izražajna, a njeno kretanje na sceni je bilo značno, koliko i njen govor. Biskup (Zoran Bučevac) je izvrsno obavio svoj neveliki, a veoma važan zadatak. On je bio ta ključna slabost na kojoj su stajale sve ostale. Don Jere (Vladimir Grbić), Don Zane (Miloš Stanković), Don Florijo (Branko Lukač), Toma (Srđan Sekulić), bez obzira na različitost njihovih karaktera, ovde su, nažalost, tretirani kao orkestrirani hor. Vesna Kljajić Ristović (majka) i Ljubiša Ristović (Rikardo Kozlović, Floki Fleš) veoma su dobro impostirani u ovu psihološki statičnu igru. Njihov kolorit je dobro učinio predstavi. Klovnovi (Marko Makivić, Ivan Marković, Milan Vejnović) dodali su (crvenu) boju crno-beloj veri (kostim Dejan Došljak). Čudo se, u ovoj previše režiranoj predstavi, nije dogodilo.

Dragana Bošković (Večernje Novosti, 19.11.2014)

Autor

Dragana Bošković

Datum
Kritika predstave
Glorija
Oznake
Kritičarski karavan 2014.