Kritičarski karavan | Ivona Janjić: Čiste ruke
16443
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-16443,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Ivona Janjić: Čiste ruke

„Homo Faber”

Maks Friš: Homo Faber, dramatizacija: Tamara Baračkov, režija: Ana Tomović, Atelje 212

Čovekova potreba da bude kovač svoje sudbine, da bude onaj koji je određuje i oblikuje, čini se imanentnom zapadnom društvu. Njeni obrisi sežu do mita o Edipu, a pervertiraju u mitu o self-made čoveku, gde u prvom ono božansko odnosi prevagu, dok je u drugom čovek taj koji je apsolutni vlasnik svog života. Negde između, negde u preispitivanju i problematizovanju odnosa ove dve krajnosti, nalazi se Homo faber, prvo u knjizi Maksa Friša, a potom, od nedavno, na sceni Ateljea 212, u dramatizaciji Tamare Baračkov i režiji Ane Tomović.

Ovu problematiku Friš prelama kroz život izvesnog Valtera Fabra, inženjera iz Švajcarske, u kojeg su upisane osobine tehnološki napredne Evrope, koja je i pored svog tehnološkog napretka dopustila sve užase prošlog veka. Faber je proračunat, njegovo ispovedanje puno je tehničkih podataka, brojki, pisano gotovo administrativnim jezikom; on je slika i prilika neoracionalizma, razuma stavljenog na apsolutni pijedestal. Razum se, ipak, pokazuje nedovoljnim; u vrtlogu neverovatnih slučajnosti Faber se u neznanju ženi svojom ćerkom Sabet, o čijem postojanju nije znao, a čija je majka Hana, žena koju je u mladosti navodno voleo.

Tomović transponuje borbu između sudbine i volje pre svega kao borbu između prirode i tehnike i to ponajpre ikonografski. Scenografija Ljubice Milanović ispunjava čitavu scenu i predstavlja nekakav sistem kamenih ili zemljanih stepeništa, optočen jednako kamenim zidom sa frizom na vrhu, dok je u sredini udubljenje u kojem se nalaze biljke i iznad kojeg će se, malo po malo, spuštati omče od lijana te tako brojati smrti. Sa plafona se još spuštaju bele elise, podsećajući na tehnološki napredak, ali i vizuelno se mešajući sa delom zelenila koje takođe dopire s visine. Ovakva scenografija odaje, s jedne strane, utisak antičkog hrama, te tako “flertuje” sa starogrčkim mitloškim zaleđem, ali jednako predstavlja borbu između onoga što je čovek napravio, i onoga što je priroda. Iako čovek prirodi ostavlja sve manje mesta, svodeći je tek na ostrvo, ona će biti ta koja ipak na kraju odnosi prevagu, i to prevagu u jednoj stvari koju čovek nikad neće kontrolisati — smrti.

U daljem ospoljavanju ideja sudbine i volje, koje će biti mahom verbalno, Tomović se ponajviše koristi glumačkim veštinama Svetozara Cvetkovića, koji interpretira naslovnu i čini se, jedinu pravu ulogu. Roman pisan u prvom licu dramatizovan je sporadičnim skraćivanjem segmenata, do prigodnih sat i po vremena, te se stoga dobija utisak ispovedne drame, da ne kažem asistirane monodrame, koju je na mahove čak teško pratiti bez poznavanja romana. Dugi ispovedni segmenti neujednačenog intenziteta imaju za posledicu spor i isto tako neujednačen tempo predstave, a Cvetković se prečesto služi istim ili sličnim glumačkim sredstvima. Prečesto će prosto sedeti na nekom od stepenika, nalakćen na kolena i pogleda uprtog u pod, te mirno, tehnički prepričavati zbivanja koja ima da prepriča ili se šetati okolo sa rukama u džepovima, dok se mirno ispoveda publici iz čijih je redova na početku predstave izašao. Ova već viđena “imerzivnost”, u paru sa stalno uključenim svetlima u gledalištu, jasno ukazuje da je Valter Faber jedan od nas; međutim, kako će već biti reči, nije jasno i zašto. Jovana Stojiljković donosi Sabet kao živahnu, pomalo detinjastu, direktnu i neuhvatljivu, dok je Hana Radmile Tomović staložena i elegantna, mada se obrisi nje iz mladosti jasno daju videti i u ponašanju Stojiljković. Ipak, čini se kao da Tomović i Stojiljković nisu imale dovoljno materijala da naprave likove od krvi i mesa, pa su Hana i Sabet redom, samo obrisi apstraktih principa.

Jasno je, s jedne strane, da se rediteljski koncept Tomović oslanja u velikoj meri na glumačku igru, te da je preispitivanje sudbine i slučaja ono čime se Tomović, kroz interpretaciju Friša, prvenstveno bavi. S druge strane, stiče se utisak da je reč o dajdžestu ne tako obimnog dela. I tu dolazi ono najproblematičnije. U trenutku kada se Homo faber pojavljuje, ’50-ih godina prošlog veka, njegova je sadržina vrlo politična, pre svega zbog jasnih i konkretnih optužbi koje Friš upućuje švajcarskom i evropskom društvu, upravo višoj srednjoj klasi, i to optužbi kolonijalizma, rasizma i antisemitizma, te poricanja lične i kolektivne odgovornosti. Optužbe za ovo poslednje, provučene su kroz niz pasažnih likova kroz koje je Faber, da je hteo, mogao da vidi da je Sabet njegova kćerka. Da bi se dobio jedan dajdžest, određenih stvari se moramo ratosiljati, te je tako ovde, čini se, rešeno da se ratosilja političnosti a u korist mlakog incestuoznog ljubavnog trougla. Nema više naznaka da je Faber sam odgovoran za svoju nesreću, jer je mogao da vidi, da je hteo; Faber je sada, zaista, ostao tek čovek u čijem su se životu sklopile bizarne slučajnosti. U tom smislu insistiranje na već pomenutoj imerzivnosti, ne čini se opravdanim.

Ono političnosti što je ostalo, čini se kao da je upućeno ne ovdašnjem, nego nekakvom zapadno-evropskom kontekstu; reč je o kolonijalizmu, rasizmu i antisemitizmu, dok o ovdašnjem kontekstu, nema ni govora. Stoga se, nažalost stiče i utisak “pranja ruku” od ovdašnjih problema,  i upisivanja i te kako problematičnih stavova u zapadnoevropsko društvo.

Ivona Janjić

Foto: Atelje 212

Kritika je nastala u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Autor

Ivona Janjić

Datum
Kritika predstave
Homo Faber