03 Mar DVA DAVIDA PROTIV GOLIJATA [Dragana Bošković]
„Profesionalac“. Tekst i režija Dušan Kovačević, Zvezdara teatar
Dugo već je u tzv. komedijama Dušana Kovačevića izlišno analizirati aristotelovska pravila za građenje dramske radnje. A, kako je Učiteljev spis o komediji izgubljen (imamo samo Poetiku o tragediji), možda bi neki vredni istraživač uspeo da, na osnovu brojnih, poslovično dugovekih, a i slavnih Kovačevićevih tekstova uspostavi pravilnik za komediografsko pisanje. Uvod u kritiku (više „studiju slučaja“) Profesionalca, ovog sadašnjeg je opširan, jer se o ovoj radosti na sceni i u gledalištu ne može pisati objektivno. Samo gledanjem Kovačevićevih pozorišnih komada, uočava se od čega su sazdani: uvidom u intiman tragičan problem glavnog junaka se, proširivanjem fokusa na političko i društveno stanje, ispostavlja da ga je ono i izazvalo i da je bavljenje politikom, u naširem smislu, uzrok nezaobilaznog posrnuća tog junaka i, posledično, onih oko njega. Kao i da je (stalnim ponavljanjem) taj proces postao ritualan, te da se nikako ne može sprečiti. Tu Kovačević redovno uvodi apsurd, preuveličavanje tragičnog ljudskog, ali sa toliko ljubavi za čoveka i njegovu patnju da se apsurd pretvara u grotesku, a junak u biblijskog stradalnika.
Teodor Teja Kraj (odličan Igor Đorđević) direktor je posrnule izdavačke kuće, svestan da je žrtvovan. Samo neka suluda inadžijska kulturna misija ga drži tu, sa visokim pritiskom, rasturenim životom, lažno solidarnog sa mukama sekretarice Marte (markantna Ana Franić), hromog od smrtonosne boemštine. Posle mnogobrojnih verzija – pozorišne, filmske, mnogih inostranih – Profesionalca je nepotrebno prepričavati, on je mera za politički teatar, poznat je kod nas koliko i Šekspirov Hamlet. Na 48. Tejin rođendan posećuje ga Luka Laban, policajac, koji je od Tejine biografije, koju prati dvadeset godina, sačinio „sabrana dela“, te ih baš tog dana „razdužuje, pred svoj zabrinjavajući odlazak u bolnicu, „razdužuje“. „Razdužio sam život“, kaže Nenad Jezdić u liku Luke Labana, i to je replika po kojoj se glumački velikani pamte, svako po sebi različit u emociji tog „razduživanja“.
Nenad Jezdić je glumac nove generacije, iako već u srednjim godinama. Njegova životna energija je jaka kao zemlja. Strast za istinu, pravdu i čast vriju u njemu i to je, zapravo, njegova definicija pojma „profesionalac“. Luka Laban Nenada Jezdića će, zasigurno, trajati dugo i neće postajati anahron fizičkim starenjem ovog jedinstvenog umetnika. Jezdiću se veruje u svim njegovim ulogama, jer je neposredan, to je taj čovek, koga predstavlja, jer jeste, a ne samo jer treba da bude. Dijapazon raspoloženja i rekcija koje mu je Kovačević ponudio kao beskrajne mogućnosti u svom tekstu su Jezdiću poslužile kao povod da razigravanje zagonetnog lika Luke Labana bude, ovoga puta, igra na sigurno čoveka koji nema šta više da izgubi, i to ga čini mirnim, paradoksalno je za policajca, Božjim čovekom! Nezaboravno je muziciranje na harmonici, još jedan zaokret u njegovim dosadašnjim mnogobrojnim znakovima glumačkog genija. I, kada se „kao ljudi“, oprašta od uspomenama raspamećenog Teje Kraja, Laban odlazi u bolnicu. Ali, ovoga puta, sigurni smo da će iz nje izaći ponovo u svoj taksi, jer njegova borba protiv Golijata, sistema koji jede ljude, pa i svoje, nije gotova.
Ne može i ne sme da bude, da bi ova predstava još mnogo godina bila ovako smrtonosno aktuelna i lekovita. A suština motiva za njen nastanak – uzaludna borba sa „dubokom državom“ – uvek i svuda će biti, nažalost, „sada i ovde“.
Dragana Bošković
(Večernje novosti“, Beograd)