18 May Kabaretski surova istina [Dragana Bošković]
Franc Ksaver Krec/Tatjana Mandić Rigonat, “Strah i nada“, Makedonski narodni teataz, Skoplje
Devetnaest scena, kojima je Franc Ksaver Krec mapirao Strah i nadu u DR Nemačkoj 1984, Tatjana Mandić Rigonat je danas preobratila u mračni kabare u 15 slika, preusmerenih, „prepakovanih“, iznova protumačenih, uz autorske songove, sublimaciju opasnosti nagoveštenih u scenskom događanju. Strah od konačnosti ljubavi, zaposlenja, mira, egzistencije, od gubljenja identiteta… prikazan je u formi ironične duhovitosti koja Krecov hiperrealizam udaljava od Brehtovog epskog pozorišta, posredovanog songovima. Kabare je žanr nužno istinit, jer samo prepoznata, odigrana i komentarisana songom stvarnost može da pokrene gledaoca na emotivni ili intelektualni odgovor. U petnaest ljudskih priča, čije naslove i detalje pratimo na ekranima (video Jelena Tvrdišić) su označene gotovo sve konfliktne situacije zaslužne za patologiju savremenog čoveka, jednostavno svedenu na izolaciju – od sistema, normalnog života i sebe samog, odigranih jarko, eksplicitno, zabavno, uz songove na muziku magične Irene Popović Dragović.
Svojom rekonstrukcijom Krecovog originala, Mandić Rigonat je uspostavila čvrst okvir za kolektivnu igru persiflaže postupka socrealizma, da bi se iz tog „kolektivnog junaka“, naroda stalno prisutnog na sceni (glumci, muzičari) izdvajala pojedinačna sudbina (naoko isečak iz života), redovno asinhrona između htenja i sociopatske situacije u koju društveni sistem goni svoje žrtve. Pritom, glumci u predstavi Strah i nada igraju različite uloge, što ih čini više funkcijama stanja i stradanja, nego dramskim karakterima. Metafora – beznađe, bezizlaz – pojačana je scenskom slikom pozadine predimenzioniranih solitera i sitnog „kuhinjskog realizma“ (scena Vesna Popović), osujećenih života potlačenih. Glumci Makedonskog narodnog teatra, sa nama već dobro poznatim neograničenim moćima, sledili su dosledno rediteljkinu autorsku ideju ekscitiranih ispovesti, uz odgovarajuću fizičku radnju, sa posvećenjem, neophodnim u tako teškim glumačkim partiturama, ali sa dodatkom individualnosti, što se zaista retko viđe u hiperrealizmu. Ovaj postupak je igru unutar socijalne traume likova preobratio u psihodramski ples smrti, logično vodeći rast psihoze do krucijalnog Maketara, koji se stradanjem Hirošime i Nagasakija poigrava u specifičnom stendapu, kao božanski zabavnim činom. Saško Kocev, Saška Dimitrovska, Aleksandar Mićić, Darja Rizova, Natalija Teodosieva,Toni Mihajlovski, Tanja Kočovska, Damjan Cvetanovski su u ovoj stakato muzičkoj partituri, pod dirigentskom palicom Tatjane Mandić Rigonat izveli gotovo nemoguće – da budu elementi mozaika u večitom ratu kapitala i njegovih žrtava, ali i živih ljudi, koji, paralelno, vode sopstvenu borbu sa neizvesnim, ali za njih ne nužno i beznadežnim ishodom. U tome su se izdvojili Nela Pavlovska, u priči Ptica u kavezu, sa svojim užarenim angažmanom i Nikola Ristanovski, u Maketi budućnosti, sa darom da spoljašnjim mirom prikaže unutrašnji vulkan patologije vremena i društva koje nezaustavljivo hrli ka već viđenoj tragediji.
Predstava Strah i nada F.K.Kreca i Tatjane Mandić Rigonat u MNT je zahtevna za scenu i za gledalište, i nameće obostrani angažman, katarzu. O čemu svedoče i stajaće ovacije, kao i burno odobravanje publike na prepoznatljive nam teme.
Dragana Bošković
(„Večernje novosti“, Beograd 27. 04. 2026)