30 Apr Kako preživeti Državu [Aleksandar Milosavljević]
Dušan Kovačević, Balkanski špijun, režija Olja Đorđević, Novosadsko pozorište
Nagledali smo se do sada Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića – bilo da smo videli silne pozorišne verzije ovog komada, bilo da smo gledali bezbrojne reprize čuvenog filma iz 1984. Otuda se može učiniti da je ova dramska priča svodiva na slavne replike, ponajpre Ilije Čvorovića, ili na nostalgična sećanja na Batu Stojkovića koji je u filmu bio Ilija. Može se, naime, učiniti da je epoha čvrste ruke socijalizma i trauma iz doba obračuna sa Informbiroovcima davno za nama. Za nama je, takođe, i period dramatične ekonomske stablizacije koju je 80-ih godina prošlog veka predvodila tadašnja premijerka Jugoslavije Milka Planinc. Pa ipak, Kovačevićeva drama je i dalje i te kako živa. To dokazuje i predstava Olje Đorđević. No, dok Kovačević već naslovom drame uspostavlja balans između pojmova „balkanski“ i „špijun“”, pokazujući kako represija države proizvodi paranoju i ludilo kod tipičnog Balkanca, u novosadskoj predstavi akcenat nije na „špijunu“ nego na „balkanskom“.
Olja Đorđević insistira na realizmu; u njenoj predstavi nema ni nagoveštaja stilizacije. Publika ulazi u pozorišnu salu i oseća snažan miris dinstanog luka, a na pozornici vidi naturalističku scenografiju Ljubice Petrović – do u detalj verno rekonstruisanu dnevnu sobu sa kuhinjom iz vremena kad se dešava radnje drame. I kostimi Dubravke Skvrce su realistički – kao da su upravo izvučeni iz ormana i očišćeni od silnih naslaga naftalina. Realistična je i gluma, a izdvajaju se Aron Balaž i Emina Salai Elor. Balažev Ilija je tipičan balkanski patrijarhalni kabadahija, a zapravo kukavica, u čiju realističnu interpretaciju se uklapa fino plasirana groteska. Emina Salai Elor maestralno provodi Ilijinu ženu Danicu kroz sve predviđene faze: od poslušne domaćice i robinje balkanskog pater familijasa, preko od straha sluđene žene i razočarane majke, do zombija koji se bezrezervno povinuje ludilu svog muža. Njihova igra je glumački savršeno ludilo u dvoje kojem su fine tonove dodali Lila Greguš (Sonja), Ištvan Kereši (Đura) i Žolt Mendrei (podstanar Petar).
Osim, čini se, tek na dva mesta, rediteljka nije adaptirala Kovačevićev tekst; u njemu je sačuvala sve podatke koji priču čvrsto vezuju za doba kad je nastala. Ako ga nije štrihovala i dopisivala, rediteljka je, međutim, nalazila rešenja koja su finom scenskom nadgradnjom, na tragu komedije situacije i kroz glumačku igru, dopunjavala tekst i paralelno s Kovačevićevom duhovitošću bogatila ovu komediju. I dobro je da ovde nije intervenisano na tekstu jer je upravo tako maksimalno zaoštrena sadašnja aktuelnost Balkanskog špijuna, potvrđujući da drama sada i ovde funkcioniše isto kao nekad.
Šta se, naime, kod nas promenilo za poslednjih 40 godina? I dalje iz medija stižu zastrašujuće poruke o kataklizmi kojom nam prete inostrane agenture i vazda zlomanerni stranci; još uvek živimo u najboljem od svih svetova, ali trpimo oskudicu i neprestano smo u frasu pred samovoljom države; i današnja Ilijina ćerka, iako s desetkama u indeksu, može da se zaposli samo preko debele veze; još uvek ovde cveta korupcija zbog koje mali preduzetnik ne može da započne biznis, i sada se patrijarhalni despotizam prenosi sa državnog makro plana na život porodice. Zato gotovo da nećemo primetiti one dve rediteljkine intervencije, a one su plasirane u tekstu koji čujemo s radija, kada spriker saopštava pretnje iz vremena korone i lokdauna, i kroz dopisanu aluziju na to da je podstanar u domu Čvorovića gej. No, kovačevićevski kontekst je i dalje toliko snažan da ove intervencije deluju sasvim prirodno i primereno.
I ponašanje novosadskog Ilije Čvorovića prirodno je i sasvim primereno atmosferi u kojoj se uvek iznova obnavlja ista priča: nekada inicirana sukobom sa Sovjetima, docnije potrebom očuvanja kulta Brozove ličnosti i socijalističkog samoupravljanja, potom afirmacije vođe koji nas hrabri rečima: „Ako ne umemo dobro da radimo, bar ćemo znati dobro da se bijemo”, što je bila najava ratova u kojima nismo učestvovali ali smo ih sve izgubili, i tako sve do naših dana i ponavljanja populističke matrice koja, na temelju patrijarhalne bahatosti, vazda generiše čvorovićevsku paranoju koja se okončava patologijom i samouništenjem.
Uskoro ćemo videti i da li je to uistinu naš usud, no o tome novosadska predstava ne govori.
Aleksandar Milosavljević
(„Kulturni krugovi“ 2. Program Radio Beograda, april 2026)