19 Mar Kralj Ibi [Marina Milivojević Mađarev]
Alfred Žari, Kralj Ibi, režija Beogradsko dramsko pozorište
Kako i zašto danas igrati klasiku? Ovo pitanje se nameće kad god se na scenu postavlja Šekspir, Čehov ili Nušić… Ono ima specifičnu težinu i kada je reč o inscenaciji Kralja Ibija.
Kralj Ibi je komad Alferda Žarija kojim počinje avangarda. Ibi je bio umetnička provokacija i delo u kome se slika civilizovanog građanina rasklapa da bi se otkrila mehanička lutka kadra da razori sebe i sve oko sebe zbog želje za povećanjem lične dobiti. Takođe, Ibi je važan i zato što uvodi novinu u dramsku formu – motivi tragedije provlače se kroz žanr farse i tako najavljuju dramu apsurda – najvažniji tok avangardne drame u 20. veku. Da bi sada bio igran Žarijev komad, autori predstave treba da odgovore na pitanje šta danas, kada je sve postalo očigledno kao na tacni, podrazumeva igranje predstave čija je tema ljudska krvožednost predstavljena kroz „patafiziku“ (metafizika okrenuta naglavačke), i može li takva predstva ikoga da pomeri, skandalizuje ili makar nasmeje?
Drugo, ne manje značajno pitanje, naročito u Beogradu i Srbiji, jeste kako igrati lik Kralja Ibija nakon Zorana Radmilovića. Kada je reditelj Ljubomir Muci Draškić u Ateljeu 212 dao Radmiloviću da igra ovaj lik predstava je prerasla u fenomenalnu seriju improvizacija. Ne treba zaboraviti da je u to doba na snazi bio verbalni delikt, pa su zbog javno izgovorene kritičke reči o „najvećem sinu naših naroda“ pretile konkretne sankcije. Zato je onomad ovdašnja publika i uživala u golicavim aluzijama koje je omogućavala skrama patafizike. Radmilović, briljantni improvizator, je svoje glumačko umeće obilato koristio izrugujući se vlasti koja je izdala revolucionarne ideale i upustila se u lično bogaćenje. Ko danas na takav način može da nasmeje publiku?
Na ovo drugo pitanje Beogradsko dramsko pozorište i rediteljka Staša Koprivica našli su osnov za odgovor. Andrija Milošević je poznati glumac, komičar zbog koga će publika rado doći u teatar. Milošević je razvio specifičan i prepoznatljiv pristup glumi u komediji; na početku ga je gradio na temeljima crnogorskog mentaliteta, da bi vremenom stvorio jedinstven komički tip koji se sporošću, šarmom i inteligencijom suprotstavlja brzom i nervoznom svetu opsednutom efikasnošću i izvrsnošću. Na netu možete gledati niz njegovih realsa, a to ćete dobiti i ako dođete u BDP – samo što će reals trajati skoro dva sata. U nizu skečeva prati ga i pomaže mu Paulina Manov kao Mama Ibi.
Ona nema svoj posebni stil kojim bi se nadgornjavala s Miloševićem, pa se morala boriti za pažnju publike. Ipak, ona je obezbedila dobru glumačku podršku zahvaljujući kojoj se Milošević dodatno razmahnuo. Uz njih dvoje u predstavi igra i mlada glumačka ekipa: Aleksandar Jovanović, Milan Kolak, Bojana Stojković / Iva Ilinčić, Ivan Zablaćanski, Mina Nenadović, Rista Milutinović, Nikola Mijatović, Arsenije Arsić. Neke od njih znamo od ranije, a neke smo zapazili u predstavi Kavez za ptice kojom se na letnjoj pozornici uspešno predstavila novu generaciju mladih glumaca. Radujemo se da ih BDP uvodi u nove projekte. Svi zajedno se trude da rade za predstavu i za glumca koji igra naslovni lik. Ipak, na izvođenju koje smo mi imali prilike da vidimo glumci nisu uspeli da naprave kontra-težu Andriji već su ga samo pratili, tako da je spor način igre postao dominantan u čitavoj predstavi. Sporost u komediji je zabavna kada ima kontra-teg u brzom igranju, ali kao osnovni ritam u dužoj predstavi može biti zamorna – gubi se entuzijazam, provocira gledaoce da postavljaju pitanja i nalaze mane o kojima, da smo bili zaneti brzom igrom, ne bismo stigli da razmišljamo.
Jedno od tih razmišljanja, provocirana sporom igrom, tiču se rečenice rediteljke Staše Koprivice (na sajtu Pozorišta) u kojoj ona tvrdi da je Žari „uspeo da objasni mehanizme totalitarne vladavine mnogo bolje od bilo kog teoretičara“. Ova izjava zvuči vrlo lepo ali nije tačna. Krajem 19. veka niko nije mogao da objasni mehanizme totalitarizma jer totalitarizma još nije bilo. Na stranu to što je Žari umetnik koji kreira vlastiti svet, a ne objašnjava realnost. Međutim, umetnici mogu koristeći vrednu klasiku da tumače svoje vreme i to je bila ambicija rediteljke.
U svom tumačenju Staša Koprivica pribegava taktici samozaštite – ona i glumci su u tekst predstave ubacili sve što im je palo na pamet da se može reći o današnjoj vlasti u Srbiji (korupcija, kupovina glasača, manipulacija vojskom, policijom, sudstvom, ekološki problemi, fizičko zlostavljanje protivnika…), s tim što Ibi više nije kralj nego šef đubrišta. Scenograf Vladislava Munić Cunnington je kreirao antiutopijsku deponiju s velikim tunelom kao centralnim delom scenografije. Likovi na scenu izlaze iz tunela, ali odakle dolaze, to ne znamo. Ova nedefinisana opštost u postavci nas navodi na pomisao da su rediteljka i njena ekipa verovatno nameravali da sugerišu da su zamerke na račun aktuelne vlasti zapravo pitanje ovdašnjeg mentaliteta. Pokvaren je, dakle, Ibi, pokvareni su oni oko njega, ali je i narod kojeg Ibi vara i iskorišćava takođe pokvaren i glup…
Ovakav pristup rezultira predstavom koja čija se društvena kritika pretvara u defetizam, jer tako nam je – kako nam je, a bolje nismo ni zaslužili. No, da su igrali samo prvi deo predstave to bi možda i bilo u redu. Rediteljka, međutim, dodaje drugi deo, nastavak u kome Ibi, promenjenog karaktera, putuje Francuskom, odustaje od namere da vlada i želi da živi u evropskom zatvoru ne radeći ništa. Uostalom, zar snovi svih ovdašnjih Ibijevaca ne vode ka evropskom standardu i evropskim pravima.
Mogla je to biti zanimljiva ideja, ali prethodno načinjena konstrukcija jednostavno nije mogla da je izdrži. Da je nesrećni građanin i Ibijev glasač, koga su Ibi i njegovo društvo vezivali za banderu i puštali kroz njega struju, pobegao u evropski raj sa molbom da ga tamo zadrže, pa makar i u zatvoru, to bi imalo smisla. Ali Ibi to ne može da uradi. Ne može lik koji je sazdan od jedne ultimativne težnje (vladati po svaku cenu da bi se obogatio) da u drugoj polovini predstave promeni ambiciju (pa otuda i karakter). Možda bi i to moglo biti prihvatljivo samo da je predstava tako brza i dinamična i da svaki korak deluje smešnije od prethodnog. Na žalost nije tako, predstava je u drugom delu još sporija i manje smešna.
Ipak, Andrija Milošević je posvećen ovoj predstavi, pa se nadamo da će u narednim igranjima naći način da prevaziđe probleme ritma i tempa na radost i zadovoljstvo publike koja voli da se u pozorištu smeje onome što je u svakodnevnom životu dovodi do ljutnje i besa. Uostalom, nakon praizvedbe Radovana III Dušana Kovačevića o predstavi su izrečene razne primedbe, da bi onda Zoran Radmilović uzeo predstavu pod svoje i napravio pravo pozorišno čudo od improvizacije. Možda će i ovog puta biti tako.
Marina Milivojević Mađarev
(„Vreme“, Beograd)