28 Jan PRIMA FACIE [Marina Milivojević Mađarev]
Prima Facie je monodrama u izvođenju glumice Maša Dakić, koja je za ulogu advokatice dobila nagradu „Miloš Žutić“ UDUS-a.
Monodrama Prima Facie je najpoznatiji i najnagrađivaniji komad australijske spisateljice Suzi Miler. Tema komada je aktuelna – odnos pravosudnog sistema prema žrtvama nasilja. U prvom delu predstave junakinja je advokatica koja zastupa osobe koje su optužene da su silovatelji. Vidimo kako jedna pravnica objašnjava svoj odnos prema onoj koja tuži njenog klijenta, na koji način izbegava da se suoči sa osećanjima silovanih žena, kako opravdava sebe pred sobom (i publikom) zašto njen cilj nije da se sazna istina već da se dobije proces, kako ona razume odnos prava i pravde i kako borba za oslobađajuću presudu potencijalnim silovateljima postaje način da se devojka iz skromne radničke porodice uzdigne na socijalnoj lestvici. U drugom delu predstave ona postaje žrtva silovanja od stranog uglednog kolege. Sada se situacija okreće za 180 stepeni i njena društvena ranjivost kao devojke iz radničke porodice postaje očigledna, a ona prolazi put koji su prolazile žene koje je isleđivala i čije tvrdnje je osporavala. Zaokret od advokata silovatelja do žrtve silovanja je dramaturški predvidljiv, ali je idejno koristan jer nam omogućava da se kroz isti lik brane i objasne dve suprotstavljene pozicije pred porotom, to jest publikom.
Iako je u pitanju monodrama predstava Prima facie puni vaše oči, uši i srce snažnim utiscima koji se dugo pamte. Scenografija (Marija Mitrić) napravljena je od tri platna koja se sa tavana pozornice spuštaju do prvih redova u parteru i asociraju na nekakve duge svitke papira ili pergamenta na kojima rade pravnici. Na njima, ispred njih i iza njih (teatru senki) se dešava proces razotkrivanja mehanizma pravosudnog sistema u kome je tzv. težnja da se razotkriju činjenice način da se uguše istina i pravda. S desne strane je nekoliko stolica i ofinger za garderobu (radi brzog presvlačenja glumice), a sa leve strane metalni sto za seciranje leševa – na tom stolu seciraće se nemoral modernog zapadnog društva u kome je profit važniji od sudbine žrtve. Rekvizita je pobacana po pozornici. Ispred publike oni su izloženi kao dokazni materijali na sudu. U pozadini vibrira muzika i ritam mašina koji pojačavaju osećaj otuđenosti i napetosti. Kostimi (Maja Mirković) su jasni, znakovno određeni i glumici pomažu da se brzo i lako transformiše, da kostim postane koža lika i da nam pomogne da razumemo šta se dešava u duši glavne junakinje.
Rediteljka Anja Suša pažljivo orkestrira sve elemente predstave tako da nas oni ne opterećuju i da pomažu glumici, a gluma Maše Dakić pravi je dragulj ove predstave. Još dok publika ulazi ona u biznis odelu sedi sa strane. Povremeno ustane i energično đuska u stilu čirlidersice sa neprirodnim zaleđenim osmehom na licu. Ovo igranje podiže „radnu temperaturu“ glumice i sugeriše publici životni stil junakinje koji je intenzivan i monoton. Sa tako visoko podignutom energijom ona ulazi u predstavu. Junakinja koju igra u prvom delu predstave je advokatica. Mi pratimo put advokatice od početka studiranja na prestižnom pravnom fakultetu do laskave ponude za značajno unapređenje. Maša igra advokaticu kao ženu koja je neprekidno u ulozi advokata sopstvenih životnih izbora. Ona ima potrebu da sebe brani pred nama kao pred kakvom porotom pri čemu sasvim diskretno glumica tek tu i tamo otkriva „slabosti“ svoje junakinje – ona je iz radničke porodice, od koje se svesno distancira želeći da pripada društvenom miljeu bogatih i uspešnih. Ona je na tom svom putu gvozdene volje i velike snage, ali u suštini usamljena. Telesna ekspresija (scenski pokret Damjan Kecojević) igra važnu ulogu u otkrivanju međuzavisnost između onoga što ona jeste i uloge koju igra u životu. Iza maske čvrste i hladnokrvne advokatske kučke izbija mimika i pokret tela koji otkriva ženu gladnu pažnje i ljudskog, makar i sirovog kontakta. To je vrlo kompleksna glumačka igra koja od glumice zahteva punu kontrolu glasa, lica i tela. Glumica gestom, kada je to potrebno potvrđuje ono što govori lik ili daje informaciju više ili pravi duhoviti komentar. Prilikom ove dinamične igre kostim igra značajnu ulogu jer su i pantalone i košulja i sako jako dobro skrojeni tako da svaki pokret ima izvesnu dozu lakoće, šarma i elegancije. Kada hladnokrvna advokatica doživi sudbinu žena koje je isleđivala i čije tvrdnje je dovodila u pitanje na sudu i kostim i igra se radikalno okreću. Glumica se oblači u jednu preveliku zimsku jaknu koja je čitavu pokriva. Njeni pokreti su sputani odećom zbog čega su joj pokreti i facijalna ekspresija ograničeni i junakinja deluje skučeno, nesigurno, neprikladno i nesnađeno. Ali upravo u tom trenutku, kada je lišena advokatskog oklopa pokazuje se njena snaga i doslednost. Ona gubi proces i zna da će ga izgubiti jer je sistem ustrojen tako da žrtva ne može da dobije, ali ona sada trči trku za sve žene koje je nekada gazila. Sada je tek očigledno koliko je njena pozicija ranjivija jer je iz radničke porodice i koliko je ona usamljena u tom svetu advokatskih ajkula koje svoj uspeh temelje na tome da bogati i oni zaštićeni od primene zakona silovatelji mogu da prođu nekažnjeno.
Važno je istaći da i pored toga što je dramska priča uzbudljiva i teška, ja barem, nisam ni jednog trenutka osetila saosećanje prema junakinji, jer to i nije bila ideja predstave. Rediteljka Anja Suša i glumica Maša Dakić nisu htele da se mi uživimo u sudbinu jedne žene već da razumemo kako funkcioniše mehanizam čiji smo i mi deo kao porota, u slučaju predstave, ili kao obični građani koji žurno prolazimo pored tuđe nesreće i srama jer imamo preča posla. Uzbudljiv je i luk koji pravi predstava – svaki treći student prestižnog fakulteta ne uspeva da ga završi i svaka treća žena je doživela neki oblik seksualnog nasilja. Mislite o tome dok jurite svoju sreću u doba savremenog kapitalizma.
Marina Milivojević Mađarev („Vreme“. Beograd)