03 Mar Mesto dobre radnice [Aleksandar Milosavljević]
Milena Minja Bogavac, Frosina Dimovska, Ista Stepanov, Dunja Crnjanski, Mesto dobre radnice, dramaturgija Minja Bogavac, muzika Dunja Crnjanski, Udruženje Praktikabl, Novi Sad
Ko su dobre radnice o kojima svedoči predstava čije su autorke dramaturškinja, muzičarka i dve balerine? Odmah je jasno, s obzirom na njihove profestije, da su umetnice. No, one su još nešto; tri od njih su i majke, što odavno više nije samo titula nego i – ma koliko grubo zvučalo – radno mesto, a pritom se sve beve i pedagogijom: dve su nastavnice u baletskoj, jedna u muzičkoj školi, dok četvrta vodi radionice o upotrebi dramskih tekstova u obrazovanju, o razvoju dramskog teksta i slem poeziji. Upravo je ovakva profesionalna raznolikost tema predstave koja pokušava da odgonetne kakva je pozicija žena koje, obavljajući sve navedene dužnosti, sebe prepoznaju kao – radnice, a sve četiri su osvedočeno dobre i uspešne. I to u svim poslovima kojima se bave.
Svojevremeno, u predstavi Balerine Foruma za novi ples, Minja Bogavac je – sarađujući i sa akterkama iz sadašnje podele – primenila radioničarski postupak zasnovan na ličnim pričama učesnica, na ispovestima koje otkrivaju surovo naličje plesne umetnosti i ono što publika ne sluti gledajući, recimo, scenu umiranja labuda iz slavnog dela Čajkovskog. Isti princip primenjen je i sada, ali je rezultat još složenija (i ništa manje surova) priča o položaju žene–umetnice, i to slobodne umetnice koja je s mnogo valjanih razloga utekla iz ovdašnje teatarske institucije, a onda se – da bi obezbedila egzistenciju – suočila s našim školskim sistemom. Iako nijedna od akterki sebe u ranoj mladosti nije videla kao nastavnicu, u prosvetnom radu svaka primenjuje principe stečene bavljenjem umetnošću, pa kod učenica i učenika podstiče kreativnost i bodri ih da osvoje slobodu. I premda su iskustva ugrađena u predstavu ponajpre ovdašnja, ova scenska priča je nužno određena i širim kontekstom definisanim praksom neoliberalnog kapitalizma koji umetnost pretvara u zabavu a kreativnost valorizuje zaradom. Tako ženu–slobodnu umetnicu, vrednu i posvećenu, određenu autentično umetničkom potrebom za stvaralačkom slobodom, prepoznajemo kao marginalizovanu radnicu osuđenu na prekarni rad – u umetnosti, u prosveti, ali i u vlastitom domu.
Ovu priču autorke ne tretiraju kao jednom za svagda ispričanu. Ona se menja svakim izvođenjem, ali ove méne nadilaze poznatu činjenicu da se svako igranje bilo koje predstave uvek nužno razlikuje od prethodnih i potonjih. Sadržaj teksta se, u ovom slučaju, menja i u zavisnosti od društvenih i svih drugih okolnosti, pa priča vibrira u skladu s diktatom svakodnevice. Bila je, recimo, određena pandemijom i on lajn nastavom, a şada novinskim naslovima i dešavanjima na našim ulicama. No iako se događa u današnjoj Srbiji koja u marginalizaciji umetnosti i obrazovanja prednjači u odnosu na ostatak sveta, i koja unižava i svoje stvaraoce i vlasiti obrazovni sistem, ovo nije pamfletska i politikantska predstava.
Frosina Dimovska, Ista Stepanov, Dunja Crnjanski i Minja Bogavac, koja se pojavljuje u video-snimku, nisu glumice. One se, uostalom, na sceni i ne ponašaju kao glumice. Ne glume. One su naprosto – one. Otuda povreme persiflaže u predstavi ne skliznu u šmiru nego su deo igre. Igre kakvu podrazumeva prepričavanje smešnog, tužnog, neprijatnog ili tragičnog događaja. Katkad je kontekst koji određuje karakter scenskog angažmana definisan odnosima u kolektivu, sudarom s predrasudama i društvenim prilikama koje ovde svakodnevicu pretvore u apsurd, i sve to se kroz monologe, zajedničke scene i songove sliva u priču o pozorištu, umetnosti, obrazovnom sistemu, odnosu države prema pojedincu, društvenoj poziciji umetnika, a zapravo su to priče o nama i ovom vremenu.
Songovi u predstavi nisu brehtovski komentar, niti im je funkcija teatarsko oneobičavanje. Direknošću stihova i nežnošću muzike oni postaju prirodni deo scenskog zbivanja; prirodnošću interpretacije se, katkad veselo a ponekad gorko, stapaju s emocijama pojedinih scena.
Prikazana na nedavno održanoj manifestaciji Mesec nezavisne scene Bitef teatra, ova predstava krepi nadu da je pozorišna nezavisna scena kod nas i dalje živa, da ima šta da ponudi i da je baš u njoj budućnost ovdašnjeg odavno posrćućeg teatra.
Aleksandar Milosavljević („Kulturni krugovi“, 2. Program Radio Beograda)