Kritičarski karavan | MOĆ KOJA NESTAJE [Aleksandra Glovacki]
18325
post-template-default,single,single-post,postid-18325,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

MOĆ KOJA NESTAJE [Aleksandra Glovacki]

MOĆ KOJA NESTAJE [Aleksandra Glovacki]

Ronald Harvud, „Garderober“, režija Paolo Mađeli, Jugoslovensko dramsko pozorište

Garderober je tipična pozorišna priča, do kraja razumljiva i prepoznatljiva samo pripadnicima i svedocima tog zatvorenog i začaranog kruga, zvanog pozorišni svet. Gledajući iz te perspektive, teško je razlučiti šta „autsajderima“ znači ova drama, ako ne zadovoljavanje ljubopitljivosti prema „životu iza kulisa“. I susreta sa, po pravilu, dvojicom vrhunskih protagonista. U staroj predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, to su bili Ljuba Tadić i Petar Kralj. U ovoj novoj verziji, to su Miodrag Miki Manojlović i Vojislav Brajović. Iza kojih proviruje treća pozorišna veličina, reditelj Paolo Mađeli.

Garderober ima dve glavne muške uloge, i pisan je za glumce u duboko zrelom dobu. Uz duhovite, ironične i autoironične replike, zasnovane na pozorišno prepoznatljivim situacijama i odnosima. Ali, ispod zapleta u vidu ambivalentnog odnosa između ostarelog glumca i njegovog garderobera, drama dodatno otvara pitanja moći, zavisnosti i identiteta, i umetnosti kao poslednjeg utočišta naspram neizbežnih opasnosti spoljašnjeg sveta. Utočišta, ili bega od stvarnosti. Jer, dok bombe padaju na Britaniju u Drugom svetskom ratu, glumačka družina putuje od mesta do mesta – kod nas bi pandan bili domovi kulture po unutrašnjosti – i igra Kralja Lira. Ne baš u savršenoj podeli, jer rat je, muškarci su većinom na frontu. Trupa ima misiju da u dramatično teškom vremenu ljudima pruži utočište kroz umetnost, ali i sama je u takvom stanju da bi joj dobro došli i utočište i odmor.

Lira igra Gospodin Glumac, Ser, viteški titulisan zbog posebnih zasluga za umetnost britanskog kraljevstva, u ovom slučaju to je Miki Manojlović. Star, bolestan, ekstremno narcisoidan, okrutan, infantilno sujetan, emocionalno nestabilan, on u svojim poslednjim danima pokušava da pobegne od tog zahtevnog i iscrpljujućeg Lira, u kojem su sublimisani svi životni gresi, sve pogrešne procene i promašaji koje moć sobom nosi, a koji dobijaju na težini tek kad od nekadašnje moći ništa ne ostane. Ser igra Lira dok i sam postaje star, rastrojen, nemoćan, izgubljen između grandioznosti i raspadanja. Granica između uloge i privatne ličnosti se gubi, a jedno od dodatnih pitanja koje komad implicira je i da li umetnost opravdava tiraniju umetnika? Od koje stradaju najbliži. Zato je Norman garderober centralni tragični lik, noseći emocionalnu strukturu komada. To je gotovo bolestan oblik ljubavi, kao mešavina obožavanja, zavisnosti, poniženja i potrebe da se bude potreban.

Miki Manojlović i Voja Brajović su dokazani majstori svog zanata. Manojlovićev Ser je ne samo psihički potrošen i na ivici razuma, on je i fizički loman, lelujav, uz tek povremene, blede naznake nekadašnjeg Sera, koji se u njemu probudi tokom razgovora sa mladom glumicom.

Brajovićev Norman je u potpunosti zavistan od njihovog odnosa, i identitet mu se formira isključivo kroz služenje Seru. Što to tačno podrazumeva, to ni Norman više ne zna, pa se lomi između nosioca psihološke podrške, bolničara, čuvara svih prljavih Serovih tajni i ogorčenja, gotovo mržnje, kad nagrada za ropsko služenje izostane.

Branka Petrić, još jedna pozorišna legenda, tumači odanu, od Sera gotovo neprimećenu inspicijentkinju. Sloboda Mićalović je trezvena Serova žena, glumica, mnogo mlađa od njega a mnogo starija od uloga koje je prinuđena da igra, pomirena sa svim muževljevim slabostima, svesna stanja u kojem se trupa nalazi.

Radnja je smeštena u poslednji dan i veče Serovog života. Nema uzlaznu liniju, već se epizode ređaju jedna za drugom, jednakog intenziteta, bez saspensa i tenzije. Služe da se pokažu različiti Serovi odnosi, kroz koje gledaoci mogu da zaključe o kakvom je liku reč, ali ne i da on sam dođe do spoznaje o sebi i svom životu. Za razliku od Lira.

Uzbuđenje donosi Nikola Rakočević, u jednoj pojavi od nekoliko minuta, donevši na scenu svo nezadovoljstvo frustriranog glumca. Autor videa, kao savršenog rešenja u prožimanju realnosti i predstave, dešavanja na sceni i iza nje, je Ivan Marušić Klif, što na pravi način upotpunjuje muzika benda KOIKOI.

Aleksandra Glovacki
(„Novi magazin“, Beograd)