18 May Navikavanje na strepnju [Dragana Bošković]
Ivo Andrić, „Ljubav u cirkusu“, režija Nebojša Bradić, Kruševačko pozorište
Po pripovetkama Ljubavi i Cirkus, uz još poneku reč iz dela našeg nobelovca Ive Andrića, Nebojša Bradić, vrstan poznavalac njegovog prosedea i senzibiliteta je dramatizovao i režirao Ljubav u cirkusu u čast obeležavanja osamdesetogodišnjice Kruševačkog pozorišta. Dečak, mladić, odrastao čovek (u cirkuusu smo uvek deca) omađijan čarolijom, u ulozi samog pisca (Nikola Cvetković) vodi gledaoca kroz naoko tragikomičnu sudbinu cirkuzantkinje Etelke (neodoljiva Nataša Marković), sastavnog dela trija sa dva klovna (Nikola Rakić i Ema Petrović). Klovnovska sudbina je, tako, pridodata i cirkuskoj igračici, čineći neskladnu ljubav sa bacačem noževa (Dejan Tončić) bitnom metaforom za problematičnu tragiku stvarnih osećanja u svetu koji juri za jevtinom, lažnom atrakcijom i brzom zaradom na ljudskoj strepnji – od pada „umetnika“ sa trapeza, opasnosti od divljih životinja u areni, povređivanja mučenih kolovnova – ali i sopstvene traume zbog toga… Savremena priča („Me Too“), kao i uvođenje krimi momenata (ubistvo vlasnice) skreće večnu „lakoću“ cirkuskog čergarenja ka jasnoj, tačnoj, i, nažalost, savremenoj pojavi – da je ljubav pogubna u vremenu spektakla. Direktor cirkusa (Nebojša Vranić) dobija Etelku trgujući ustupcima, i strada zbog toga, a ona sama se urušava pred manipulacijom svog voljenog… Andrićeva neodoljiva lakoća pripovedanja se, zaslugom reditelja (saradnik Branislav Nedić, dramaturg Jovan Ristić) spretno pretače u scensku metaforu, koju akteri predstave i cirkusa nose predano i darovito. Ćorkan, jedan od neozaobilaznih Andrićevih likova, koga „andrićevski“ tumači Bojan Veljović, Etelkinoj sudbini daje ton stvarne tragedije, nemoći pred nasiljem lokalnih bitangi (Filip Milićević, Ivan Ćirić, Ivan Blagojević, Stevan Zdravić), koji tvore društveno dno, kao iz Dikensovih romana, stravično u svojoj surovosti i mračnoj duhovitosti. Najzad, gledalac predstave Ljubav u cirkusu i sam biva izložen strepnji, da će se, pred njegovim očima, sada i ovde, dogoditi tragedija, pa mu trenuci opuštanja, uz tugaljiv zvuk harmonike i brehtovske, kakofonične songove (muzika Nebojša Bradić) katarzično padaju na nerve, izmorene stalnom empatijom za nesrećnu sudbinu atraktivne, prelepe mudrice Etelke (u mladosti je tumači Maša Mišić).
Kao i Andrić u svojoj prozi, i Bradić u inscenaciji „storitelinga“ koristi proveren metod prikazivanja događanja preko pojedinačnih sudbina – ne samo Etelkine, kojoj Nataša Marković daje ton unutrašnje čistote, ranjivosti i lepote, nego i ostalih, cirkuskom sudbinom već poraženih gubitnika – smrtno bolesne, izdane vlasnice (odlična Biljana Nikolić), originalnih, upečatljivih klovnova, sa poznavanjem brojnih veština, u uzaludnoj nadi za begom, beskarakternosti Sivorija (prostudiran Dejan Tončić), obveznoga „čovek od čelika“ Predraga Milenkovića – u stalnoj provincijskoj čamotinji, površnosti i ubitačnoj, bespoštednoj borbi za opstanak… Taj znak najbolje „stoji“ Nebojši Vraniću, čije slojevito tumačenje direktora cirkusa zaslužuje pažnju. Uverljivost ovom felinijevskom događanju daju filmska scenografija Nebojše Bradića i maštoviti, slikoviti kostim Marine Medenice.
Niko iz lepe sale slavljenika, Kruševačkog pozorišta, iako zadovoljan, nije izašao nasmejan. Strepnja čini svoje.
Dragana Bošković