04 Jul O PATRIJARHATU, ŽENAMA, RATU [Aleksandra Glovacki]
Prvi šoukejs crnogorskog pozorišta
Pred sam kraj pozorišne sezone, u organizaciji Ministarstva kulture i medija Crne Gore, a po izboru selektora Ivana Medenice, održan je prvi šoukejs crnogorskog pozorišta, povezujući scene Podgorice, Cetinja, Budve i Tivta. Ova petodnevna pozorišna prezentacija održana je pred 35 kritičara, selektora i direktora festivala iz gotovo čitave Evrope, Turske, Argentine, Kine i Tajlanda, koji su imali priliku da pogledaju deset predstava.
Šoukejs je engleska reč za izlog, vitrinu. Koristi se za odabir najboljih ostvarenja, i kao takva se odomaćila posebno u performativnim umetnostima. Veoma korisna priredba, jer na najbolji način povezuje teatarske poslenike iz različitih sredina, upoznajući ih sa ostvarenjima koja zaslužuju da izađu van lokalnih granica. Bilo da je reč o dramskim tekstovima, rediteljskim poetikama, ili čitavim predstavama.
Nažalost, živimo u društvu i u civilizacijskom trenutku u kojem je neophodno skretati pažnju i na notorne činjenice – kultura je, uz nauku, najvažniji proizvod jednog društva, i njegov najznačajniji brend. Dobro, i sport, s tim da kroz sto godina niko neće znati ni ko je Đoković, ni ko je Modrić, ali će neka savremena imena iz oblasti kulture i tada biti svetionici, kao što su nama Nušić i Sterija. Kao što su Eshil, Sofokle i Euripid i posle 2500 godina.
Ali, da se vratimo šoukejsu. Otvorila ga je produkcija Crnogorskog narodnog pozorišta, autorski projekat Borisa Liješevića Naličje, koja je na prošlogodišnjem Sterijinom pozorju osvojila dve nagrade. Naličje je jasno zacrtalo osnovni ton Medeničine selekcije, a to je politički osvešćeni teatar, koji zadire duboko u samu srž društvenih poremećaja, beskompromisno denuncirajući stvarnost. Ovde je reč o događajima opštepoznatim u Crnoj Gori, sprezi kokainske mafije, policije, suda i medija, a dodatna vrednost je pažljivo prožimanje društvenih pojava sa privatnim životima protagonista, gde zapravo ostaje nejasno gde je uzrok, i šta je posledica čega. U svakom slučaju osvešćujuća predstava, sa odličnim, brojnim ansamblom i zastrašujuće tačnim Aleksandrom Radulovićem kao narko-bosom. Ujedno i naizgled brižnim mužem i ocem porodice. Fragmentarna struktura, poput mozaika zahvatila je do najsitnijih kapilara toksično naličje patrijarhalnog sistema. Predstava je sačinjena od tri povezana dela, s tim da je prvi deo komotno mogao bez produžetaka, jer je u njemu već, na najbolji način, sve viđeno.
Ako je suditi po ovom šoukejsu, patrijarhat i njegove posledice jesu osnovni problem crnogorskog društva, gde u posledice ubrajamo prvenstveno položaj žene, čime se bavi nekoliko predstava.
Predmet Medeja, koprodukcija CNP i Centra za kulturu Bar, rađena je za intimni prostor scene studija, i samo je jedna od nebrojenih interpretacija mita o Medeji. Ovde je reč o konceptu i režiji Diega de Brea, sa moćnom Nadom Vukčević u glavnoj ulozi. Ovo je prvenstveno fizički teatar, sa mnogo telesnog u malom prostoru, bez zaklona velike scene i udaljenog proscenijuma. Što je dobro, jer se Medejina eruptivna strast čita u svakom trzaju mišića njenog polugolog tela, ali i izuzetno izražajnom licu Nade Vukčević. Nasuprot takve žene, de Brea postavlja slabašnog Jasona, i pravi zaokret u priči učinivši da taj i takav Jason na isti način ostavlja i svoju drugu ženu, koja čak nema ni imena, koja je samo „Kreontova ćerka“. Tako da ulogu antagoniste, u ovom viđenju, od Jasona preuzima Kreont, moćni tiranin zbog koga svi stradaju. Pomalo uprošćena interpretacija mita, gde je Medejina strast nekakav entitet po sebi, nezavistan od odnosa i konteksta. Dupliranje sa bezimenom drugom ostavljenom ženom stvara dodatnu konfuziju.
Strasne, probuđene žene, ne u erotskom smislu, već više na nivou agresivnog odnosa prema životu, protagonistkinje su najnovije predstave Gradskog pozorišta iz Podgorice, pod nazivom Korov. Nastala je po motivima drame Cvjećarka Mirjane Medojević, u režiji Mirka Radonjića. Već sama promena naslova signalizira u kom se pravcu predstava kreće. Sedam radnica jedne cvećare životare u buci i besu svoje skrajnute živote. Energična gluma i režija, vizuelno agresivno potenciranje banalnog i ružnog, i kostimom i otuđenim prostorom. Prepoznatljive životne situacije, s tim da je problem predstave u jednakom intenzitetu od početka do kraja.
Mirko Radonjić je autor još jedne predstave na ovogodišnjem šoukejsu, u produkciji Zetskog doma sa Cetinja. Reč je o Đekni, nastaloj po mitskoj TV seriji Živka Nikolića, koja je pre pola veka na duhovito satiričan način problematizovala crnogorski patrijarhalni milje. Serija je rado bila gledana u čitavoj ex-Yu, ali u miljeu iz koga je potekla baš i ne. Utoliko je predstava Mirka Radonjića višestruko zanimljiva i podložna različitim pristupima, uz otvoreno pitanje – kako na nju reaguju, odnosno šta iz nje čitaju oni koji ne znaju za seriju. Vizuelno pročišćena, scenski kadrirana kao okom kamere, sa odlično ukomponovanim videom, predstava referiše na neke od epizoda serije, tematski proizvoljno, s tim da je položaj žene zajednički imenitelj. Žene žrtve patrijarhata, ili žene čuvarice patrijarhata – to je večno pitanje, i dalje bez pravog odgovora.
U tom smislu se gleda i Virdžina Stele Mišković i Dore Ruždjak Podolski, još jedna produkcija Zetskog doma. Predstava koja takođe koristi pre više decenija snimljeni materijal, u ovom slučaju dokumentarni – razgovore sa poslednjim Virdžinama u Crnoj Gori i na Kosovu. Virdžine sa snimka su oživljene scenski, imenom i sudbinama, i to je jedna dirljiva povest, takođe i omaž ovim ženama koje su zdušno prigrlile tradicijom nametnut muški identitet, spremne da ga brane po svaku cenu. Scenski pristup bez dociranja, bez kvalifikacije ili optuživanja, čista nežnost spram žena koje nisu mogle drugačije, ali čije su tragične sudbine – na sreću – sahranjene u prošlosti.
Elena Savojska je lagana (spram prethodno odgledanih, žestokih predstava) poetska i estetizovana evokacija ove značajne žene crnogorske istorije, značajnije za Italiju – ako ćemo pravo, kroz dijalog između Jelene V. Đukić i muzičara Bojana Minića. Kada će kraj je koreodrama kompanije „Ballo“ koja okuplja mlade glumce sklone plesu. No, baletsko školovanje ne postoji bez razloga. Predstava počinje moćno, ali se vrlo brzo potroši i koreografski i plesački.
Još jedna na muziku oslonjena predstava, Contra mundum, zatvorila je prvi šoukejs crnogorskog teatra, izazvavši primetno pozitivan utisak na ovaj međunarodni skup profesionalaca. Reč je o produkciji Centra za kulturu Tivat, u režiji Veljka Mićunovića. Sa fascinantnim Ozrenom Grabarićem kao protagonistom, u dijalogu sa sekstetom odličnih muzičara, kao sastavnim delom scenskog događanja. Predstava je nastala po autobiografskom delu Salvadora Dalija, i na tematskom nivou bavi se sudbinom genija, sa usponima i padovima u životu poput svakog prosečnog bića. Dalijeva autorefleksija, koliko god bila uronjena u život, lišena je banalnosti, a vizuelni identitet predstave, kao i muzika Nevene Glušice, načinili su dobrodošli odmak od mučnih, životnih tema, istina neophodnih u bilo kakvom ozbiljnijem promišljanju stvarnosti. A umetnost jeste tu da promišlja.
Pre kraja, videli smo Vrućinu, po tekstu Džona Fosa, u režiji Filipa Grinvalda i koprodukciji LOFT teatra i Teatra treći prostor. Poetsko-filozofsku evokaciju jednog leta, jednog susreta dva muškarca i jedne žene, jednog mogućeg bilo ili nije bilo, gotovo bez pokreta, ali duboko proživljeno, donosi troje glumaca na minimalnom prostoru, okruženi publikom čiji dah mogu da osete. Možda previše podsećanja na Beketa i Čekajući Godoa.
Predstava koja je, ako dozvolite lično u ovom izveštaju, na mene ostavila najveći utisak, je Smrt u Dubrovniku, u režiji Petra Pejakovića. Zasnovana na ličnom i arhivskom materijalu, u produkciji Drama Studija Prazan prostor, u saradnji sa Akcijom za ljudska prava, ona na umetnički superioran način zadire u jednu od najbolnijih tačaka crnogorske istorije, a to je napad na Dubrovnik početkom devedesetih. Hrabro i pošteno, obuhvatajući sve kontekste, predstava sublimiše različita iskustva, beskompromisno razotkrivajući suštinu bilo kog rata, gde su muškarci svedeni na banalna tela u gaćama, dok je ona jedna žena, kao princip, poistovećena sa nežnim i lomnim drvetom, koje će ipak, posle svega, nastaviti da živi. Jaka antiratna predstava, performativna, otrežnjujuće gruba, estetski čulna ali ne i estetizovana, na najbolji način zaokružuje izlog crnogorskog teatra.
I kao svaki tekst na temu nekog regionalnog pozorišnog šoukejsa, i ovaj ćemo završiti sa – a gde smo mi?
Aleksandra Glovacki
(„Novi magazin“, Beograd)