03 Mar Oda radosti [Marina Milivojević Mađarev]
Fedor Šili, „Oda radosti“, režija Gordan Kićić, Atelje 212
Nova drama Fedora Šilija Oda radosti je vodvilj koji se tematski naslanja na njegov komad Noćna straža. Radnja ovog komada odvija se između dva svetska rata u Beogradu, dan uoči venčanja Ivana Radisavljevića (Đuro Brstina) za bogatu naslednicu Mariju Jovanović (Milica Trifunović). Brak je ugovoren da bi Ivanovu porodicu spasao od bankrota, a Marijinu od skandala. Nevolja je u tome što Ivan voli drugu, a i Marija voli drugog. Pisac ovde barata klasičnim dramskim sukobom između ljubavi i obaveze prema porodičnoj časti. No, pošto danas malo ko haje za porodičnu čast i devojački ugled, pisac je dramu napravio u formi vodvilja koji se u engleskom jeziku veoma tačno zove bedroom farce.
U vreme najveće popularnosti vodvilja (19. vek) bila je to popularna vrsta komedije o ljubavnim i bračnim zgodama i nezgodama pripadnika višeg srednjeg i visokog društva. Iako je bračna prevara bila srž ovih komada, do bračne prevare nikada nije dolazilo, nego bi sve ostajalo na brojnim nezgodama nastalim zbog pokušaja prevare. Otuda, iako je svedoči o nemoralu građanskog braka, vodvilj je zapravo čuvao građanski moral i bio neka vrsta društvenog sigurnosnog ventila. Zato što su dramaturški, po aristotelovskim merilima, bili sačinjeni od najgore vrste zapleta (lik sa svesnom namerom nešto pokuša, pa ne učini) vodvilji su morali biti veoma brzi i s mnogo gegova i kalambura da publika ne bi uočila besmislenost zapleta. Zato što je bio tako konvencionalan i toliko popularan vodvilj je postao žanr na koji se dugo gledalo s prezirom. Sa razvojem strukturalističke teorije na vodvilj se počelo gledati s više poštovanja. Usledile su analize njegove veze sa starom farsom i teatrom apsurda. Ipak, savremeni vodvilj je „retka zver“ a teatarski je zanimljiv zato što od glumaca zahteva izuzetnu spremnost, brzinu i okretnost. Šta smo od svega toga videli u Odi radosti?
Šili je komad opremio svim dramaturškim pomagalima karakterističnim za vodvilj: raznim vrstama prevara i ucena (ljubavne i finansijske), stalnom jurnjavom, zabunom oko identiteta, nesporazumima… Tu su i obavezni vodviljski likovi; ugledne gospođe i gospoda uhvaćeni sa spuštenim pantalonama, seksi sobarica, rođak iz daleka, stranac koji ne zna jezik (da bi se omogućili i jezički nesporazumi), provincijalac, lekar(ka), alkoholičari i ludaci… Pisac je komad „začinio“ i posebnim dodacima. Pre svega jasno izraženim prezirom prema ljudima koji ne moraju da budu zaposleni ali žive luksuzno i ne razumeju, a po malo i preziru, one koji moraju da rade.
Prosečnoj publici će se ovo sigurno dopasti jer se naše društvo klasno raslojilo i antagonizovalo. Zatim, na kraju komada, kao u klasičnoj komediji, trijumfuje ljubav nad koristoljubljem i komad ima srećan kraj. To ultimativno zauzimanje pisca za mladost i ljubav i više puta ponovo pušteni taktovi iz Betovenove Ode radosti (himna Evropske unije) daje predstavi, u savremenoj Srbiji, auru ludičke pobune protiv sveta u kome je novac jedini bog. No, ne očekujte od Ode radosti neku ozbiljnu društvenu kritiku, jer ona nije osnovni cilj komada nego je pre dramaturški začin (kao slatko ili ljuto u jelu) koji treba da nas podstakne da s većim uživanjem gledamo predstavu.
Reditelj i jedan od glavnih glumaca u predstavi je Gordan Kičić. Svi glumci, na čelu sa Kičićem su dobri. Kičić je dobar komičar, a ovde je pokazao zavidnu fizičku spremnost zahvaljujući kojoj je zaista bio dobar u silnim trčanjima, skakanjima, preskakanjima i padanjima kojih mora biti u vodvilju. Milica Mihajlović igra majku sa sigurnošću prvoklasne dramske glumice, blago ironizirajući lik fine gospođe pohlepne na novac. Đuro Brstina je Ivana predstavio kao naivčinu čija je transformacija u zavodnika i smešna. Marija Liješević, kao Služavka, hoda i ponaša poput lutkice na navijanje. Ivan Mihailović igra prevaranta Dragomira kao persiflažu zlih likova iz sapunica, a Tamara Dragičević parodira lik doktorke. Najteže glumačke zadatke imali su Milica Trifunović, koja igra Mariju bogatu naslednicu, i Stefan Bundalo, koji igra Čačanina Rajka Dimitrijevića, alijas španskog ambasadora. Izazov ovih likova je u tome što Milica treba da bude stalno pijana ženu, a Stefan je ludak. Oboje su bili na ivici groteske, ali su se, barem na premijeri, uspešno sačuvali od nepotrebnog i vulgarnog preterivanja.
Gordan Kičić kao je reditelj vrlo dobro vodio glumački ansambl – predstava ima sve veće ubrzanje kako idemo ka kraju. Na dva, tri mesta postoji blagi pad u ritmu igranja, ali verujemo da će se kroz igru to popraviti, da će glumci dodati još po koji geg i da će se predstava još više ubrzati na radost publike. Važno je i nadu u dugovečnost Ode radosti daje to što reditelj igra u predstavi, što znači da će o njoj on i brinuti, vodiće računa da se glumci zabavljaju, a ta će radost delovati na publiku.
Umetnički saradnici, scenograf Gorčin Stojanović, kostimograf Snežana Veljković i kompozitor Ivan Brkljačić, odlično su ispunili svoje zadatke. Scenografija omogućava brze kretnje, nesmetano trčanje uz i niz stepenice, utrčavanje i istrčavanje kroz čas jedna, čas druga vrata. Glumci u kostimima deluju elegantno, likovi su jasno odvojeni po boji kostima, a kroj kostima ne smeta pri brzim kretnjama. Muzika dobro poentira gegove, a koreografi Milan i Nebojša Gromilić pomažu da budu uspešno izvedeni.
Na kraju treba istaći da su vodvilji (i stari i novi) bili redovan deo repertoara Ateljea 212 i da su prilično doprineli razvoju onoga što danas zovemo „ateljeovska gluma“. Oda radosti je prijatna i zabavna predstava koja može uneti vedrinu u naše sumorno vreme.
Marina Milivojević Mađarev („Vreme“, Beograd)