20 Jan Proces Peliko [Aleksandar Milosavljević]
Proces Peliko, režija Milo Rau, dramaturgija Servan Dekl, Viner festvohen i Avinjonski festival
Na početku predstave, u svojevrsnom prologu, Rau uspostavlja luk kroz istoriju. Na jednoj strani je Petrarkin opis pejzaža okoline francuskog provincijskog gradića, a na drugoj je užasni zločin koji je pre nekoliko godina potresao Francusku, ali je i ostatku sveta po ko zna koji put potvrdio istinu da živimo u paklu. Nije slučajnost što pomenuti opis krajolika, osim što označava rađanje čvrste renesansne vere u čoveka i njegovu humanost, ujedno budi i asocijacije na neko od idiličnih engleskih sela gde engleski pisci smeštaju radnju svojih krimića bremenitih najsurovijim ubistvima. Našu veru da živimo u najboljem od svih svetova podjednako ugrožavaju i Ubistva u Midsameru i slučaj Peliko.
Suđenje Dominiku Pelikou – za potrebe ove predstave rekonstruisano kroz ispovesti aktera, svedoka, sudija, advokata i medijske izveštaje – otvara ovu priču koja na početku izgleda kao portret monstruma koji je tokom deset godina silovao i drugim muškarcima podvodio prethodno uspavanu suprugu. Pelikoova zlodela su do te mere gnusna i bizarna da stičemo utisak kako njemu ne treba suditi nego ga odmah valja smestiti u duševnu bolnicu. Stvari – dabome i po nas i po ovaj svet – stoje mnogo gore. Tok suđenja, naime, postepeno otkriva funkcionisanje zastrašujućeg mehanizma čiji su šrafovi komercijalizacija seksa, industrijalizacija pornografije, privid slobode kakvu nude društvene mreže, naličje medija čiji je karakter određen senzacionalizmom, raznovrsni pritisci iz političke sfere i, naravno, ljudska priroda, vazda nepouzdana i lomna. Poput pentimenta, na površinu slikarskog platna pred nas iskrsavaju frapantni podaci o devijantnostima koje daleko nadmašuju okvire individualne mentalne poremećenosti i ukazuju na beznadežnost dijagnoze savremenog sveta.
Rau sa svojim saradnicima polako i strpljivo prolazi kroz faze sudskog procesa i postepeno ga razlistava kao kada se ljušti kupus. Ubojitost njegove predstave je u tekstu, a njena snaga je u odsustvu bilo kakvih spoljašnjih scenskih efekata i, naročito, u dokumentarizmu koji prezentuje istinu. Ali ne istinu Žizel Peliko, ne istinu jedne strane naspram koje su mračne sile, nepravedno društvo ili rđavo funkcinisanje sistema. Jer Rau postepeno stiže do pitanja kojim su se bavili i Dostojevski ili Tomas Man, i Šekspir ili Edvard Olbi, do pitanja porekla zla. Odgovor, barem onaj direktan i konačan, naravno, nećemo dobiti ni ovom prilikom, ali nam kao svojevrsna nada ostaje Žizel Peliko, koja je insitirila da ovo suđenje bude javno, te da na taj način, bez obzira na visoku cenu koju je spremno platila, njena bolna priča posluži kao upozorenje ostalim ženama i kompletnom društvu. Ostajem nam, naravno, i predstava Proces Peliko – i kao mučno i potresno umetničko svedočanstvo, ali i kao potvrda istine da pokatkad umetnost, u ovom slučaju pozorišna, može da bude jača od onoga što nam se predstavlja kao preki nalog vremena.
U beogradskom izvođenju Rauove predstave – javnom čitanju kao legitimnoj scenskoj formi – učesvovalo je na otvaranju Ne: Bitefa tridesetak glumaca, radnika u kulturi i aktivista, a svi koji su se našli na sceni osvedočeni su borci za bolje srpsko društvo. Otuda je ova scenska interpretacija slučaja Žizel Peliko sada i ovde dobila još jednu dimenziju.
Pokazaće se, međutim, da tema o kojoj je ovde reč ima konkretne reperkusije na planu glumačke interpretacije. I sada je potvrđena poznata distinkcija između amatera i profesionalaca i pravilo da amateri koji podražavaju profesionalce, bezmalo po pravilu, deluju inferiorno. U naglašeno dokumentarističkoj fakturi ovog teksta naturščici su uglavnom uspeli da sačuvaju prirodnost, a samim tim i uverljivost, dok neki od profesionalaca nisu uspevali da primene dobro znani nauk da glumac uvek treba da brani lik koji tumači, te nisu odoleli da, na primer, naglašenom karikaturalnošću još više ocrne likove koji su im bili povereni.
No, bez obzira na to, pokazalo se da je bilo važno što je predstva Proces Peliko baš danas prikazana ovdašnjoj publici.
(Kritika je objavljena u emisiji Kulturni krugovi Drugog program Radio Beograda)