Kritičarski karavan | Aleksandar Popović, Noćna frajla, režija Branislav Mićunović, Narodno pozorište Niš
17248
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-17248,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Aleksandar Popović, Noćna frajla, režija Branislav Mićunović, Narodno pozorište Niš

„Noćna frajla”

prema tekstu Aleksandra Popovića, reditelj Branislav Mićunović, Narodno pozorište Niš, Foto Nikola Milosavljević/Studio Brada

Čak i kada su drame Aleksandra Popovića oslobođene najdirektnijeg referisanja i otvorenih aluzija na svojevremeno aktuelne društvene teme, još uvek nas iznenađuje njihova svevremenost i aktuelnost. Upravo je to slučaj i s jednim od Popovićevih najzagonetnijih komada, s Noćnom frajlom, retko postavljenom na scenama. No, niška predstava samo se delimično oslanja na jednu od presudnih karakteristika Popovićevog literarnog prosedea, na piševu upotrebu jezika. Nema sumnje da ćemo u jeziku piščevih dramskih junaka – ma koliko taj jezik bio oneobičen – uvek prepopznavati vlastiti mentalitet i naše naravi, pa će zato kroz njih progovoriti i ovdašnja istorija i debeli slojevi nagomilanih nacionalnih kompleksa, strahova i frustracija.

No, reditelj Branislav Mićunović i dramaturg Dejan Petković, upravo u neobičnosti i žanrovskoj neodređenosti Noćne frajle, u njenim čudnim likovima za koje nismo uvek sigurni koga i šta reprezentuju, pronalaze osnovu za scensku priču o sadašnem trunutku sveta, ali i o našoj sudbini u ludilu sve pomerenije stvarnosti.

U niškoj predstavi anarhični Popovićev komad u kojem je teško pohvatati konce i utvrditi o čemu se u njemu radi i koji je pun naizgled opštih mesta o surevnjivosti prema moćnicima, preuzimanju vlasti, društvenoj truleži, porodičnoj dekadenciji i naknadnim mudrostima svrgnutih vladara, najednom postaje aktuelna priča o svetu koji kleca u krizama koje rastaču i izjedaju esenciju društvenih i porodičnih odnosa. U tako uspostavljenom scenskom kontekstu famozna Popovićeva upotreba jezika, njegova poigravanja slengom, lokalizmima, arhaizmima i neologizmima na fin način ukazuju na to da se sveopšte stanje haosa aktuelne stvarnosti tiče i nas, ali i da ovaj haos i te kako ima konkretne lokalne specifičnosti.

Mićunovićeva režija se zasniva na teataralizaciji koja – svedenošću na planu scenografije i kostima – istovremeno sugeriše i apokaliptični raspad spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta dramskih junaka, i njihovo levitiranje između života i smrti. Mićunović pažljivo, na ruševinama jednog sveta, usredsređen na glumačku igru, od glasova i tela, od muzike i zvukova kao podsticaja, gradi sliku razorenog univerzuma. Na toj ćemo slici prepoznati dezorijentisanost aktera, ali i njihovu očajničku potrebu da ostanu deo istorije.

Kod Mićunovića prepoznajemo makbetovsku atmosferu; on referiše na hamletovske dileme jednog od aktera; na scenu izvodi šekspirovske suđaje koje definišu i komentarišu karakter naših života, ali sugeriše i beketovsku apsurdnost onih koji su osuđeni na trajanje u svetu koji podjednako pripada i živima i mrtvima.

Ovim referencama, međutim, reditelj i njegov dramaturg ne demonstriraju načitanost i pamet, niti gomilanjem aluzija i asocijacija opterećuju scensku akciju, nego vešto pletu mrežu u kojoj Popovićeva priča, lišena svake konkretizacije, dobija čvrsto uporište i precizno određeni kontekst.

Istina je da Irena Popović Dragović mnogo komponuje za pozorište, ali ona ni u niškoj predstavi ne dozvoljava da njena kompozitorska osobenost izmakne potrebama i namerama režije. Naprotiv, uprkos jasno preoznatljivom karakteru, njena muzika je podređena scenskim dešavanjima i doprinosti dramaturgiji predstave. S druge strane, možda upravo zavodljivost muzike i efektnost Popovićevih stihova, uslovljavaju da hor, inače valjano scenski i koreografski organizovan, dobije preveliki prostor u predstavi.

Igra niškog ansambla, i starijih i mlađih članova, ukazuje na predanost rediteljevog rada s glumcima, ali i na spremnost glumica i glumaca da se i ubuduće upuštaju u raznovrsna teatarska istraživanja.

Aleksandar Milosavljević

Izvor: 2. Program Radio Beograda

Kritika je deo projekta „Kritičarskog karavana“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Autor:

Aleksandar Milosavljević

Kritika predstave
Noćna frajla