Kritičarski karavan | Nataša Gvozdenović : Snaga potrebna za promenu
15772
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-15772,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Nataša Gvozdenović : Snaga potrebna za promenu

„Tektonika osećanja”

Erik Emanuel Šmit / Andrea Ada Lazić, Šabačko pozorište

’’Tektonika osećanja’’ Erica Emannuela Schmitta je složen komad, složen za prepričati, pametan, osetljiv i na jedan suptilan način – zastrašujući. U istini koju vam predočava. Priču o jednom paru, odnosno jednom trouglu koji čine naši junaci Diana, Rišar i njena majka Madam Pomere (koju šarmantno i sa merom igra Ivan Tomašević) Andrea Lazić režira pažljivo se odnoseći prema svojim junacima i prema Schmittovom tekstu.

U središtu smo, na početku barem, jedne veze, zapravo jednog tek blago naglašenog menage au trois.

Scenografija je jednostavna i tu je da služi priči – jedan crno beli salon i ulica koja će se kasnije pojaviti na prednjoj ivici scene. Sve promene na sceni lagane su i funkcionalne. Slika se svet konformizma i sujete, vrlo lepo upakovane u nešto što bi trebalo da bude ljubav ili veza. Milosrđe koje se u ovom komadu na neki način u nekom trenutku pojavljuje – kada priča na trenutak postane pigmalionska – kada Diana odlazi kod dve prostitutke – jedna je starija – Radica (igra je duhovito i blisko Aneta Tomašević) i druga mlađa – Elena (koju igra Kristina Pajkić) – sa planom da mlađu upozna sa svojim ljubavnikom Rišarom, koji je kako saznajemo teško bolestan, a ona želi da on, pošto je njihova veza u krizi upozna i doživi još jednom pravu ljubav i želi da tu ulogu odigra mlada prostitutka – nudeći ima zauzvrat novac i stan – milosrđe se pojavljuje kao sumnjiva kategorija kojoj se teško veruje. Zavođenje bolesnog čoveka kao milosrdni čin, nuđenje Dijanine pomoći isto. I skoro sve je, naravno, u ovoj složenoj priči šarena laža i sve se uz izvestan broj obrta ruši kao kula od karata, jer ljudske odnose uvek određuje vrsta snage koja iza njih stoji i koja se u njih ulaže. Komad ima niz obrta i dva razrešenja – jedan je – pošto se naravno Dijanina i Rišarova veza raspadne, a on se ipak zaljubi u mladu i lepu Elenu (koju na kraju ipak ostavlja) momenat majčinog priznanja – koji kao gledalac negde ipak ne očekujete – da je živela kroz ćerku i da joj je zapravo birala sve ljubavnike u kojima je ona uživala. Momenat Dijaninog uvida – da je to što majka govori istina, kao i Dijanina ispovest Rišaru, koja naposletku zapravo uokviruje Dijanin lik – koja priznaje pre svega samoj sebi , a zatim i Rišaru da ga zapravo, a da toga nije bila svesna – nikada nije ni volela.

Andrea Lazić na jednostavan način vodi gledaoca kroz složenu Schmittovu slagalicu ka otrežnjujućoj istini – da je potraga za ljubavlju potraga za samim sobom. I, opet – da voleti znači zaista razumeti drugog. Pokazajući u ključnim momentima ispovesti i majke i kćerke – da je ponekad nužno da se dese tektonski pokreti da bi promena bila duboka i svrhovita.

Nataša Gvozdenović (Radio Novi Sad, 16.01.2015)

Autor

Nataša Gvozdenović

Datum
Kritika predstave
Tektonika osećanja
Oznake
Kritičarski karavan 2014.