Kritičarski karavan | Aleksandar Milosavljević: Oblak u pantalonama
16278
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-16278,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Aleksandar Milosavljević: Oblak u pantalonama

„Oblak u pantalonama”

po Majakovskom / Kokan Mladenović, Pozorište Deže Kostolanji / Kosztolányi Dezsö Színház, Subotica

Kritika je deo projekta „Kritičarski karavan“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Kada je 1909. godine Vladimir Majakovski napisao neku vrstu manifesta pod naslovom Deset poruka o revoluciji, već je uveliko sazreo čas za ono što će Džon Rid svojom znamenitom knjigom definisati kao Deset dana koji su potresli svet. Ipak, proklamacija Majakovskog, barem u času nastanka, nije promenila ništa, osim što mu je donela desetomesečnu robiju. Istina je, takođe, i da veliki ruski futurista nije mogao rečima postići ono što će nedugo zatim poći za rukom dobro organizovanoj grupi boljševika sa Lenjinom na čelu. No, Majakovski je svakako ostvario barem jedan, možda i najvažniji od ciljeva koje je, pišući manifest, imao na umu: drsko je provocirao, i to ne jedino tadašnje vlastodršce nego i svoje sunarodnike. A oni očigledno još uvek nisu bili voljni da u dignu glas protiv carskog režima. Pesnikova ideja je, naime, bila da proklamuje neophodne preduslove koji moraju biti ispunjeni da bi revolucija postala realnost. Dabome, formulišući ih, Majakovski se nije bavio naučnim pristupom nego je svoje stavove obznanio poetskim rečnikom. Otuda njegov manifest ima autentičnu pesničku snagu zbog koje će se, barem u prvim godinama nakon 1917. i juriša na Zimski dvorac, mnogima (naivno) učiniti da su boljševička Revolucija i avangardna umetnost jedno isto.

Revolucija, veli Majakovski u svojoj proklamaciji, postaje neminovnost kada ljudi više ne prihvataju nezadovoljstvo kao normalno stanje a bes gladnih više nije moguće kupiti novcem sitih, kada radnici odbiju da budu robovi, a moralni zakoni prestanu da važe, dok se oni pisani primenjuju samo na sirotinji, kada država ponižava stare, a hapsi mlade, kad narod služi vlastima, a umetnici odluče da ne budu kukavice te progovore na sav glas, kada slobodna reč i misao izgube pravo na postojanje, a novca i hleba ima samo za one koji slave i hvale cara, kada policija i vojska postanu okupatori vlastitog naroda. Poenta Majakovskog, međutim, nije toliko bila u preciznom, taksativnom nabrajanju uslova bez kojih nema revolucije, koliko u potmulom refrenu koji odzvanja u manifestu, u opomeni koja glasi: „A vi ćutite, građani!”.

Isti smisao će imati i najnovija režija Kokana Mladenovića, predstava Oblak u pantalonama, nastala u subotičkom pozorištu “Deže Kostolanji”, teatru na čijem čelu je Mladenovićev kolega Andraš Urban, reditelj takođe poznat po provokativnim predstavama koje najdirektnije postavljaju neprijatna pitanja svom vremenu. Jednu za drugom će reditelj analizirati teze iz manifesta Majakovskog, a nakon svakog fragmenta predstave teatarskom salom odzvoniti pesnikova konstatacija iz 1909: „A vi ćutite, građani!”.

Uprkos naslovu prestave, Kokan Mladenović gotovo da ne koristi poemu Vladimira Majakovskog. Na samom početku ćemo čuti samo nekoliko stihova iz Oblaka u pantalonama, tek da bi nas reditelj uveo u atmosferu predrevolucionarne Rusije, u doba kada su možda najmoćnije umetničke snage oduševljeno dočekale pucnjeve sa „Aurore” i Oktobar, uverene da revolucionarne promene podrazumevaju i uspostavljanje radikalno drugačijih odnosa između umetnosti i svih pojvnih oblika realnosti, kada je dakle postojala nada da socijalni i politički reformatori imaju sluha za moderno stvaralaštvo, te da će podržati revolucionare u umetnosti – Kandinskog, Maljeviča, Mejerholjda, Stanislavskog, Jesenjina, Bloka, pa i Majakovskog, kao i ostale slavne tamošnje stvaraoce koje će istorija docnije objediniti pojmom „ruski umetnički eksperiment”. Iz takve se atmosfere rađao treptaj (umetničkog) senzibiliteta koji će se manifestovati prekorom i buntovnim nestrpljenjem autora Oblaka u pantalonama, ali u tom kontekstu on piše i Deset poruka o revoluciji. Otuda i ljutiti ton kojim se Majakovski okomio na kukavički konformizam neodlučnog i sebičnog građanstva koje je 1909. još uvek bilo slepo, gluvo i nemo za nepodnošljiv položaj naroda, a samim tim i neosetljivo na sve žešće potrese koji će se samo osam godina docnije pretvoriti u Veliki prasak.

Mladenović u ovom slučaju primenjuje rediteljski postupak u mnogome nalik onom koji smo videli u predstavi Jami distrikt. On, dakle, na krhkim osnovama dramski labavog litetarnog predloška, manifesta, dopisuje replike, koristi citate i paracitate iz medija, nakon kojih upisuje vlastite komentare. Oni su katkad plasirani u formi pantomime, poigravanja sa slepstikom ili formom sletskih vežbi, ponekada su rešene kao kabaretske tačke, rok koncert ili parafraza neke od poznatih dramskih scena. Na taj način nastaje fragmentarna dramsko-teatarska struktura čija je celovitost obezbeđena ritmom igre glumaca i silovitošću priče koja potiče iz naše svakodnevice, a koju identifikujemo na osnovu prepoznatljivih izjava političara, skupštinskih i drugih politikantskih prepucavanja, na osnovu podataka koji se odnose na ovdašnje društvene, ekonomske i političke prilike, u istoj meri kao na domaći estradni život… I sve bi to delovalo kao više ili manje oštra satira – duhovita, uglavnom sarkastična, često naglašeno gruba, da nakon svakog scenskog segmenta na odzvoni upozoravajuća konstatacija: „A vi ćutite, građani!”.

S obzirom na ovako uspostavljenu furioznost igre, Mladenoviću je, očigledno, bio neophodan asistent ili dramaturg-konsultant, a svakako neka vrsta „svežeg pogleda sa strane”, koji bi sa distance, izmaknut iz vrtloga u kojem po pravilu nastaju predstave ovakve scenske forme, mogao da zauzda rediteljevu maštu, dodatno usmeri glumce, omogući preciznije fokusiranje na pojedine teme (i načine njihovog scenskog uprizorenja), što bi doprinelo kristalisanju nekih rešenja a autorima bi sugerisao skraćenja i sažimanja. Subotičkom Oblaku u pantalonama, naime, nedostaje takozvano pozorišno „čišćenje” u finalnoj fazi sklapanja celine, jer bi ono doprinelo da predstava bude još efektnija i ubojitija.

No, i bez toga je Oblak jasan. Na tragu Majakovskog, predstava poziva na buđenje građanske svesti, beskompromisno se ustremljuje na kukavičluk i pristajanje, buni se zbog odsustva čvrstog moralnog stava, te u tom smislu prestaje da se odnosi samo na ovdašnju svakodnevicu te punu meru subverzivnosti dobija i na planu sveopšteg stanja duha u savremenom svetu. Prepoznajući ovdašnji konformizam, Mladenovićev Oblak u pantalonama postaje i krik protiv bezobzirnog nasilja globalizma, neoliberalne bezdušnosti koja satire pojedinca, neuviđana je prema slabima a služi sve manjem broju najpovlašćenijih. Pri tom, reditelj je svestan sudbine samog Vladimira Majakovskog i kompletne ruske umetničke avangarde; on zna da revolucija nema milosti prema svojoj deci, pa ne robuje iluziji da bi revolucionarna, nasilna promena lokalnog ili globalnog sistema donela rešenje. Scensko uprizorenje Deset poruka o revoluciji Majakovskog na taj način postaju predstava o deset podsećanja na revoluciju, njene domete i posledice, upozorava na krajnje konsekvence onoga što se mora dogoditi kada (uskoro) budu ispunjeni svi uslovi za nastanak revolucije. Dakle, opominje da će uslediti još jedan krvavi pir istorije, na novo mešanje karata za novu partiju povesnog pokera. I u njoj će, po običaju, neko biti pobednik, neko gubitnik, a iz iskustva znamo kakva će, u tom kontekstu, biti uloga najslabijih, onih koji nikada nisu igrali s jakim kartama.

Kako to i biva u ovakvo postavljenoj priči, njene aktere ćemo prepoznavati na različite načine, u zavisnosti od njihovih vazda privremenih uloga: čas kao klovnove, na momente i kao soldate, na tren kao ostrašćene revolucionare, ali i praznoglave i sebične politikante, učesnike rialiti stvarnosti u koju su nam se pretvorili životi, no uglavnom kao večite gubitnike koji bezuspešno pokušavaju da odlože momenat vlastite propasti. U skladu sa karakterom takve igre u igri Marina Sremac će kreirati kostime za šestoro izvanrednih glumaca. A Aniko Kiš, Boris Kučov, Gabor Mesaroš, Emeše Nađabonji, Imre Elek Mikeš i Marta Bereš će odigrati bezbroj različitih rola, a svakoj će darivati tačan ton i izraz, potvrđujući svoju, ali i moć glumačkog ansambla ovog subotičkog teatra. Okvir scenske igre je promišljeno postavila Marija Kalabić, stvarajući jednostavnu scenografiju koja je adaptabilnošću i mobilnošću transformisala prostor, omogućujući da ga glumci ispune živim slikama. Irena Popović je komponovala muziku koja je u isti mah bila i tonska podloga scenske radnje, i kabaretska šansona i nepodnošljiva buka rok koncerta koji silovitošću zavodi i generiše iluziju o neobičnoj stvarnosti, drugačijoj od one koja čini svakodnevicu.

Oblak u pantalonama Kokana Mladenovića se srećno, logično i prirodno stopio sa umetničkim ambijentom Pozorišta „Deže Kostolanji”, sa atmosferom iz koje je, uostalom, ova predstava i izrasla, podjednako kao i iz Mladenovićeve rediteljske radionice.

Autor

Aleksandar Milosavljević

Datum
Kritika predstave
Oblak u pantalonama
Oznake
Kritičarski karavan 2017.