Kritičarski karavan | Konačno zajedno: Ljubinko i Desanka
17470
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-17470,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Konačno zajedno: Ljubinko i Desanka

„Ljubinko i Desanka”

Aleksandar Popović, Ljubinko i Desanka, režija Milan Nešković, Narodno pozorište „Toša Jovanović“, Zrenjanin

Anegdota koju je Aleksandar Popović u jednom intervjuu prepričao, kaže: „Jedan vrlo ozbiljan intelektualac na premijeri „Ljubinka i Desanke” u „Ateljeu 212” [1964. godine, u režiji Radeta Markovića] govorio je glumcima: Priznajte da tu i nema komada, nego vi to u toku predstave izmišljate.“ ¹  Istina, Aleksandar Popović uveo je u domaći teatar temu iščekivanja i čekanja, a njegov dramski svet i junaci simbioza su avangarde toga doba i sentimentalne bidermajer proze, vrlo umešno i znalački ukomponovane i parodirane, te se, samo na prvi pogled, može činiti da se na sceni malo toga desi, a da glumci izmišljaju tekst tek onako kako im dođe. Majstora dijaloga i ritma jezika, sa jednakom veštinom i promišljanjem, postavili su i izveli reditelj Milan Nešković i glumci Narodnog pozorište Toša Jovanović u Zrenjaninu. Gusto su scenski tkali Popovićevu, kako stoji u podnaslovu drame, farsu i po, od fraze do fraze, od obrta do obrta, kroz arhaizme, neologizme, a mehanizam pozorišne igre ukompovali sa mehanizmom Popovićevog jezika.

Melanholični i setni, baš kao i kišno, jesenje vreme koje traje skoro čitav komad, Ljubinko (fantastičan Milan Kolak) i Desanka (brilijantna Sara Simović) čekaju jedno drugog u parku na klupi. Usamljeni Ljubinko traga za ljubavlju ili makar da pobedi usamljenost, a Desanka veruje da baš on može da joj pomogne da preko veze reši svoj spor. Među njima se dešava pregršt nesporazuma i zabuna koje služe kao pokretač radnje. Prostor zbivanja je park sa javnim toaletom u uglu i ljuljaškama u blizini (scenografija Marija Kalabić) koje se neretko koriste za jednostavne akrobatske vratolomije pa podsećaju i na cirkuski trapez. Cirkus kao prostor verbalno u predstavu uvodi glumac luda Avgust (Ivan Đorđević) koji govori: „Svi vi! Ceo ovaj grad! Sve je to jedan cirkuz!“ Cirkus, iluzionistička zabava, predstavlja metaforu za mesto gde se čuda događaju i gde se u njih veruje te se u predstavi od početka dosledno prikazuju ljubavne fatazije i maštarije Ljubinka i Desanke u kojima su, za razlike od stvarnosti, nasmejani, bez problema i zaljubljeni. I Avgust ima jednu svoju maštariju – dok u realnosti loše peva uz gitaru koja ne može da se svira, u mašti on je vrsan pevač.

Najveća dramaturška intervencija (dramaturškinja Jelena Mijović) izvršena je na samom kraju komada. Dok Popović završava svoju farsu tragično tako što Desanka odlazi sa Avgustom, autori predstave spajaju Ljubinka i Desanku. Za ovu promenu autori su koristili dijaloge iz Popovićevog TV scenarija „Čitav život za godinu dana“. Nakon što se završi scena kako zamišljaju idealan život pun plesa i strasti, i umesto jesenje kiše padne sneg, od javnog toaleta nastaje trpezarija i Ljubinko i Desanka konačno i u realnosti ostvaruju svoje snove o zajedništvu. Prekrajanje kraja stvorilo je toliko lekovitu, toplu predstavu koja govori da niko od nas, čak ni delimično proračunata Desanka, ni smotan i često zbunjeni Ljubinko, zaluđeni glupavi Avgust, nije ostrvo, da su ljudima potrebni ljudi, i da se ljudi mogu dočekati samo ako ih neko sačeka.

Velika snaga i pokretač mehanizma igre na sceni u ovoj predstavi su glumci, a pre svega glavne uloge, talentovani i ekspresivni Sara Simović i Milan Kolak koji su iznijansirali svoje likove na granici psihološkog realizma i farse. Odličan je vrtlog koji stvaraju svojim dijalogom, a na pravom mestu daju prostora za pauza. Kolak je sjajan i beskrajno duhovit u improvizaciji i interakciji sa publikom u scenama kada mu se učini da vidi poznanika za kojim traga. Tada ulazi u publiku, proverava sličnost, poklanja bombone… Pored nabrojanih glumaca na sceni je i Jovan Torački u ulozi Špijaltera koji Desanki daje pogrešnu informaciju o Ljubinku i tako, jednako kriv i zaslužan za njhovo upoznavanje, stvara inicijalnu zabunu komada. Reditelj je napravio divan balans između piščevih reči iz prošlog veka, savremenog problema usamljenosti i anksioznosti, stanja konstantnog čekanja i idealnog sveta koji se kreira u glavi, a ostavio je dovoljno prostora da se glumci razmašu na sceni (ili zaljuljaju na ljuljašci).

Na kraju bravo i za Desankino pile koje je kupila za potrebe podmićivanja večerom onoga ko bi mogao da joj reši njene životne probleme. Zaista je sjajno pijukalo tokom predstave, a ni poklon mu nije bio loš.

_____________________

¹ Petković Dejan, Epske komunikacijske strukture u dramama Aleksandra Popovića, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd, 2019, 59. str

Divna Stojanov

Kritika je deo projekta „Kritičarskog karavana“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Autor:

Divna Stojanov

Kritika predstave
Ljubinko i Desanka