Kritičarski karavan | Mina Stanikić: Tartif u mom domu
16432
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-16432,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Mina Stanikić: Tartif u mom domu

„TARTIF”

TARTIF, projekat Komično u klasičnom, autor i reditelj: Igor Vuk Torbica, Srpsko narodno pozorište i Narodno pozorište Sombor

TARTIF, autorski projekat Igora Vuka Torbice u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Narodnog pozorišta iz Sombora, nastao je po motivima istoimene Molijerove drame. Međutim, dok se Torbičin naslovni lik jednako koristi demagogijom, manipulacijom i spinovanjem kao i Molijerov, on to čini sa drugom podlogom i drugim ciljem. Molijerov sedamnaestovekovni Tartif svoju manipulaciju bazira na religioznim uverenjima u cilju materijalne dobiti. Torbičin dvadesetprvovekovni Tartif religiju ne spominje, a krajnji cilj njegovog delovanja je stvaranje horde zombifikovanih, nemislećih, bez presedana poslušnih podanika.

Tartifa pak fizički u TARTIFU (kao i u Tartifu) gotovo do polovine predstave nema. Verbalno, on je od početka sveprisutan. Hana Selimović otvara predstavu svalivši se sa kauča kako bi se predstavila kao Dorina, sestra Elmire (Tijana Marković), udate za Orgona (Ninoslav Đorđević), glave kuće u kojoj žive njih troje, kao i dvoje Orgonove dece iz prvog braka, Marijana (Danica Grubački) i Damis (Marko Savić). Na nagovor Dorine, svaki će se naredni lik takođe predstaviti publici, te govoriti, premda nevoljno i sa zadrškom, o njegovom prisustvu u kući. To što je svaka komunikacija između ukućana neminovno o njemu, nerado imenovanom čoveku kog ne vidimo, mistifikuje ga, dok činjenica da rasprave o njemu vode raskolu u kući samo doprinosi osećaju straha – od njega. Njemu, kao prijatelju glave kuće, podilaze svi sem Dorine; njegova htenja, makar bila banalna, poštuju se, što ukućane deli na dve suprotstavljene strane – Dorina protiv svih. Dorina u svom uvodnom monologu ističe kako joj je posebno drago što je publika tu jer je njoj jako teško, izgubila je posao, mislim, njen psihijatar kaže da ima poremećaj ličnosti, mislim ona misli da je dobro, ali svi drugi kažu da nije – te karakterisanje Dorine kao psihički nestabilne s početka predstave u kojoj ona deluje kao jedini glas razuma, jasno upućuje na pečatiranje onih koji misle drugačije.

Dorinin nonšalantni, opušten monolog dešava se pod upaljenim svetlima, neposredan je, kao i glumački izraz Hane Selimović, koja se uz igranje pramenom kose i stavljanjem ruke u džep direktno, ali i blago pasivno-agresivno obraća publici. I u daljim razmiricama između ukućana Dorina će se obraćati publici za podršku rečima poput „Evo, vi recite, ko je ovde lud?“, a izostanak reakcije stvara osećaj saučesništva: možda smo i mi odgovorni što je on u kući. Iako je ideja saučesništva po principu ćutanja preneta, a nonšalantni, savremeni govor jasno komunicira sa publikom, višekratno ponavljanje replika postaja zamorno u nekoliko navrata, kada tempo dešavanja ne prati frekvenciju upotrebe „mislim“ i sličnih poštapalica. Tekstualni predložak mahom je lišen Molijerovog stiha, ali se u retkim momentima pojavljivanja rime glumci sa njom batrgaju, maltene recitujući, te u tim trenucima stilkog trokiranja, intenzitet saučesništva opada.

Osim govora, u osavremenjavanju TARTIFA učestvuje i minimalistička scenografija (Andreja Rondović) sačinjena od centralno postavljene platforme od presovanih opiljaka koja podseća na dekore urbanih kafića i barova; na platformi je još samo moderni kauč, mesto sastanka ukućana i svojevrsno “ognjište”, a oko toga je mrak – na sceni u Novom Sadu, mnogo većoj od somborske gde je predstava nastajala ovo, u odnosu na scenografiju ogromno okružujuće crnilo, deluje preteće, pogotovu jer će nekoliko puta iz njega odzvanjati besni glasovi ukućana koji u mrak beže od svađe.

Dok Tartifa na sceni nema, a mraka ima, stiče se utisak da on nad ukućanima vlada upravo iz te tame. Kada se konačno svečano pojavi, Saša Torlaković kao Tartif pravi maestralan uvod u ličnost prepredenog licemera: skroman i zbunjen, sa naivnim smeškom, zahvaljuje se Orgonu, od koga, kako zvezdi i doliči, na poklon dobija mikrofon – Orgon tako Tartifu, simbolično i bukvalno daje glas, koji sada može da dopre do svih. Od tog trenutka, ovaj samoproklamovani prizemni čovek iz naroda, produhovljeni vođa koji svima želi dobro, dela po principu zavadi pa vladaj. U mraku se, dok njegova vlast iz tame prelazi u javi prostor, blještećim svetiljkama ispisuje T A R T U F F E – još jedan poklon od bliskog prijatelja i sledbenika Orgona. Postavši vođa, Tartif instruiše sve sfere života ukućana, a nakon njegovih intervencija, oni ostaju kao lobotomirani, gledajući u prazno. Kako u Tartifovom totalitarnom sistemu sumnja u njegovu reč ili ne-daj-bože protivljenje nije dozvoljeno, usamljeni pokušaj suprotstavljanja brzo biva ugušen – doslovno, jer Tartif davi Dorinu. Molijerova drama ne sadrži ubistva, pa se ovo dopisivanje da čitati kao Torbičina poruka o sudbini onih koji se usude da dignu glas.

U mesecima kada je deo naroda svake sedmice na ulicama srpskih gradova zbog utiska da ovdašnja vlast ulazi u naše domove i u njima ostaje, diktirajući svaku, pa i najmanju dnevnu aktivnost, nije teško prepoznati nenametljivu paralelu ulaženja Tartifa, koji se koristi identičnim sredstvima kao i ovdašnja politička scena, u nečiji dom, kako bi ukućane tog doma učinio poslušnicima njegove reči. Suptilna angažovanost TARTIFA vreba iz mraka, iz nepojavljivanja Tartifa, iz neradog oslovljavanja Tartifa njegovim pravim imenom i na kraju iz njegove autoritativne sveprisutnosti i uklanjanja onih koji mu se nađu na putu ka apsolutnoj vlasti.

Međutim, ta suptilnost razbija se neposredno pred kraj predstave kada dvoje činovnika lobotomirane ukućane postavljaju za sto, stavljaju im kašike u ruke, usput im govoreći kako nemaju šta da se brinu, država ih štiti, država im želi dobro a ovo kako im je sad je najbolje za njih. U Molijerovoj drami, Orgonovoj porodici u spas dolazi kralj, kao deus ex machina; u Torbičinoj predstavi državna je sve suprotno neverovatnoj sili koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar. Iako ova direktnost doprinosi transparentnosti, ona dolazi kao stilski neusklađen višak, koji se neprirodno nastavlja na do tad minimalistički, suptilan rediteljski izraz. Da je „Tartif“ u domovima svih nas i da je ukoliko ne dignemo glas tu da ostane, bilo je jasno i pre nego što se eksplicitno spomenula „država“.

Mina Stanikić

Foto: Siniša Trifunović

Kritika je nastala u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Autor

Mina Stanikić

Datum
Kritika predstave
TARTIF