Kritičarski karavan | Pun mesec nad užičkom publikom
17216
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-17216,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Pun mesec nad užičkom publikom

„Mesec (dana) na selu”

Ivan Sergejevič Turgenjev / Milan Nešković, Narodno pozorište Užice, Foto Arhiva Narodnog pozorišta u Užicu

Napisana u jeku ruskog realizma, pedesetih godina devetnaestog veka, ali izvedena tek 1872., zbog tada vrlo rigidne cenzure koja joj je zamerila odsustvo morala, komična melodrama “Mesec dana na selu” Ivana Sergejeviča Turgenjeva utopljena je u ironiju spoznaje o tragi(komi)čnosti postojanja. Obeležena prodornom snagom poetskog realizma koji je anticipirao Čehova, radnja se u prvom planu bavi problemom ljubavi, prikazanoj u njenoj istinskoj složenosti i razornoj nepredvidivosti, što je verovatno i sam Turgenjev iskusio, imajući u vidu da tekst ima autobiografskih naznaka. Drama problematizuje i brak, prikazujući ga kao instituciju stvorenu iz praktičnih (materijalnih) razloga, koja guši slobodu i stvarna osećanja, kao i teme (odsustva) časti i pohlepe.

Polazeći od ovog komada, žanrovski diskutabilno određenog kao komedija, kao što je slučaj i sa Čehovljevim dramama, reditelj Milan Nešković gradi predstavu izrazito savremenog senzibiliteta (dramaturg Jelena Mijović). Ona u dobroj meri napušta osećajnost radnje Turgenjeva, njenu određujuću apatiju, sporost i čamotinju, odraze sveprožimajućeg mrtvila. Nova osećajnost se uspostavlja na samom početku, sa prikazom dana koji se smenjuju kao na traci, brzo, kroz kratke prizore, bliske fragmentarnim izrazima filmsko-televizijske estetike. Početak predstave nije bio obećavajući, zbog užurbanog nizanja događaja lišenih stvarne scenske snage, ali i napadne postavke pojedinih likova, izgrađenih na spoljašnjim gestovima, naročito Veročke (Vanja Kovačević), predstavljene na početku neodgovarajuće karikaturalno u njenoj mladalačkoj histeriji, i takođe pojednostavljeno nezrelog učitelja Beljajeva (Dejan Maksimović). Takav početak jeste razgradio tkivo drame Turgenjeva, razbio je njegovu poeziju beznađa koja se gradi i kroz sporost, ali nije odmah uspostavio nove, opipljvije vrednosti. Međutim, sa razvojem radnje, dolazi do usporavanja vrtoglave i scenski nedelotvorne smene događaja, scene postaju duže, a likovi i radnja uverljiviji. Negde od Veročkine spoznaje o neiskrenosti Natalije koja se takođe zaljubila u Beljajeva, trenutka kada ona postaje dramski ubedljiv lik, radnja postepeno dobija na težini i dubini.

Natalija Bojane Zečević nije uobičajeno melanholična, smrvljena dosadom bračnog života, iz nje izbijaju jak osvajački karakter i manipulativne veštine koje je dovode do ostvarenja strastvene fizičke veze sa mladim učiteljem, čiji izraz takođe sazreva tokom razvoja događaja. Igor Borojević autoritativno igra Arkadija, Natalijinog muža koji se retko pojavljuje, u pratnji čvrste Mamice (Divna Marić), u odnosu koji sugeriše da nije prevazišao uticaj majke, što može da bude objašnjenje njegove nezrelosti. Iako nastupa odlučno, u izrazitim dramskim crtama, njegova pozicija je suštinski komična, ironična, zbog potpunog nerazumevanja Natalijinih ljubavnih izleta. Nastup Vahidina Prelića u ulozi kućnog prijatelja Rakitina, beznadežno zaljubljenog u Nataliju, u razrešenju takođe dobija na dramskoj snazi, ispoljenoj u spoznajnom monologu o neuhvatljivoj prirodi ljubavi, koja istovremeno pokreće i razara biće.

Hadži Nemanja Jovanović gradi lik doktora Špigeljskog, u manje uverljivim komičkim crtama koje treba da karikiraju njegovo koristoljublje, u provodadžisanju, ali i prosidbi Lizavete Bogdanovne (Ivana Pavićević). Njen lik ima posebne simboličke vrednosti, često je izražajno nema, što razumemo kao znak otupelosti zbog neispunjenog, ispuštenog života, iz koga će jedina iskoračiti, konkretnim i simboličkim rasturanjem drvene ograde oko kuće, oznake njihove zatvorenosti. Tijana Karaičić Radojičić takođe nadahnuto igra služavku koja u nekoliko navrata delikatno izvodi setne songove, bitno pojačavajući ukupnu osećajnost radnje, koju sve vreme prati muzičar na klaviru, takođe osnažujući doživljaj igre, kroz različite tonove, od melanholičnih, preko lepršavih, do pretećih (muzika Ignjat Milićević).

Izgled scene je vredno stilizovan (scenograf Andrija Rondović, kostim Biljana Grgur), prostor definiše ogroman pun mesec u pozadini. Njegovo prisustvo se može tumačiti simbolički i fatalistički, u pogledu uticaja na nepredvidljivo ponašanje likova, u celini uspešno razigranih u ovoj predstavi, u punoći životnih istina, krcatih protivurečnostima.

Ana Tasić

Kritika je deo projekta „Kritičarski karavan“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture

Autor:

Ana Tasić

Fotografija:

Arhiva Narodnog pozorišta u Užicu

Kritika predstave
Mesec (dana) na selu