Kritičarski karavan | Šou može da se nastavi
16863
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-16863,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Šou može da se nastavi

„Za sada je sve OK”

Režija: Snežana Trišić, Tekst: Autorski projekat Nataše Rajković, Snežane Trišić i glumaca predstave, po tekstu Prozor Nataše Rajković

Potekao iz motiva drame “Prozor” Nataše Rajković, scenski tekst “Za sada je sve OK” nastao je u procesu stvaranja predstave, kroz probe sa glumcima. Protagonistkinja je Milena, sredovečna žena zarobljena u braku određenom usamljenošću i nerazumevanjem sa suprugom koji beži u majčine skute da se (metaforički) nadiše vazduha. Milena je pod nepodnošljiivim pritiskom i na poslu, u bolnici gde radi kao medicinska sestra, u paklu odnosa sa brutalnim šefom, ambicioznim doktorom koji se gnuša svakog traga ljudskosti. Naročiti kvalitet ovog komada nalazi se u životnoj uverljivosti likova i radnje – iz njih se preliva snaga iskrenosti, umotana u fini, suptilni humor. Takođe, osobena karakteristika teksta je i istančano pretapanje stvarnog i imaginarnog, života i pozorišta, odnosno, delikatna teatralizacija radnje.

Autorka polazne drame Nataša Rajković je česta saradnica reditelja Bobe Jelčića, čiju poetiku definiše prepoznatljivi rad sa glumcima, u srpskoj produkciji prisutan u izuzetnoj predstavi “Zašto je poludeo gospodin R.” Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Gluma u Jelčićevim predstavama se oblikuje na promišljenoj stilizaciji i ironiji, brehtovskoj začudnosti koja suzbija u određenom smislu ograničeni realizam, stvarajući specifičan, opčinjavajući, prodorno poetičan scenski svet.

Ansambl Kruševačkog pozorišta, vođen rediteljkom Snežanom Trišić, vrlo uspešno je sledio taj jelčićevski stil igre, uspostavljajući autentičnu scensku stvarnost, ogledalo našeg vremena, borbe sa različitim izazovima doba kovida. Na minimalistički, stilizovano dizajniranoj pozornici, osvetljenoj neonskim svetlima, igru započinje Biljana Nikolić, u ulozi Milene, rastrzane krizama, izneverenim očekivanjima od braka i života, i zaronjene u sećanja o njenoj majci. Ove dirljive ispovesti su začinjene svedenim muzičkim tonovima, koji nežno poetski boje radnju (kompozitor Irena Popović). Glumica nastupa dramski ubedljivo i emotivno  – istovremeno je prisutna u stvarnosti lika, a povremeno odlazi i u neki drugi, zamišljeni svet, prostor igre i utehe. Na to mesto stupa obraćanjem majstorima svetla i tona, što razbija iluziju i označava prekid primarne mimetičke radnje, prelazak u imaginaciju. To je naročito poetično izraženo u sceni u kojoj se njena želja za igrom pretvara u izvođenje pesme “My Baby Just Cares For Me”, u scenski zavodljivom mraku, blago prošaranom zvezdanim svetlima.

Ovaj postupak cepanja iluzije dosledno i suptilno će se ponavljati tokom cele predstave, i sa ostalim glumcima i likovima, zaokružujući ideju pretapanja stvarnosti i igre. Dejan Tončić, u ulozi Mileninog muža, najpreciznije je predstavio finese u toj graničnoj igri, njegovu izmrcvarenost u braku, dotučenost ženinim zvocanjem i terorom “zdrave” ishrane, i istovremeno sanjanje o begu. Bojan Veljović tvrđe i energičnije predstavlja doktora, nemilosrdnog penjača na društvenoj lestvici. On daje mučne lekcije o neophodnoj čvrstini na putu uspeha, uputstva za preživljavanje u društvu negativne selekcije, zverinjaku sa vrednostima okrenutim naglavačke. Nikola Rakić igra pacijenta u bolnici, koji je tu završio zbog problema sa ramenom. Njegov lik nosi diskretnu parodiju savremenih lajf-koučova, psihološke pomoći kroz povratak prirodi i traženje sebe.

Duboko promišljena stilizacija igre, koja oneobičava radnju i brehtovski aktivira kritičko mišljenje, prisutna je i u prožimanju izraza misli i osećanja likova, sa rečima koje označavaju didaskalije, njihove pokrete, postupke, fizičku radnju. Ona se ogleda i u pretapanju govora u pesmu, što se odvija u više navrata, na primer kada se gnevno psovanje beskrupuloznog doktora pretvara u njegovo pevanje uvreda. Ove promene se simbolički mogu razumeti i kao oznaka borbe između racionalnog i iracionalnog, realističkog i intuitivnog, reda i haosa, borbe koja predstavlja samu srž života.

Konačno, u vrednoj predstavi “Za sada je sve OK”, uzorku, ili isečku iz našeg sveta, posle haosa se nazire red, tragovi harmonije u beskraju disharmonije. Krize su zakrpljene kroz igru i maštu, i šou može da se nastavi.

 

Ana Tasić

Foto Radovan Vučković- Kruševačko pozorište

Kritika je deo projekta „Kritičarski karavan“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja.

Autor

Ana Tasić

Fotografija

Radovan Vučković- Kruševačko pozorište

Kritika predstave
Za sada je sve OK