Kritičarski karavan | Uspešna konvencija
17569
portfolio_page-template-default,single,single-portfolio_page,postid-17569,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Uspešna konvencija

Kritika predstave Ožalošćena porodica

U državi u kojoj je ekonomska i politička centralizacija višedecenijski društveni proces, ne iznenađuje što je institucionalna kultura u manjim mestima svedena na minimum postojanja, a pokatkad i zatrpana u ruinama. Umesto zvanične, institucionalne kulture, u manjim sredinama često nastupaju udruženja građana, nevladine organizacije, volonteri i amaterska pozorišta koja unose kulturni život u svoje gradove i svojim entuzijazmom se odupiru centralizaciji.

Uvek je interesantno posmatrati gde se amaterske trupe „kriju“, gde održavaju probe i izvode svoje predstave. Nekad to obavljaju u memljivim podrumima, sopstvenim stanovima, pustim prostorijama lokalnih kulturnih centara ili eksterijerima tokom letnjih meseci. Kreativni centar „Artelje“ iz Inđije ima nešto pogodnije okolnosti, te svoje aktivnosti sprovodi u svojim stalnim
prostorijama na trećem spratu jedne stambene zgrade nedaleko od železničke stanice.

Kreativni centar „Artelje“, ipak, nije samo amatersko pozorište, već i studio glume koji u svom zavidnom repertoaru ima amaterske, dečije i profesionalne predstave. „Artelje“ predvode Teodora Marčeta, profesionalna pozorišna i televizijska glumica i osnivačica centra, i Kristijan Marković, profesionalni televizijski i filmski glumac.

Repertoar Kreativnog centra „Artelje“ krajem novembra je postao bogatiji za još jednu predstavu, Ožalošćenu porodicu, rađenu po motivima drame Branislava Nušića. Adaptaciju i režiju je potpisala upravo Teodora Marčeta, a ansambl čini osmoro predanih i uvežbanih amaterskih glumaca. Predstava je izvedena na sceni kreativnog centra koji se nalazi u prostoriji veličine većeg dnevnog boravka, u kojoj je smešteno pedesetak članova publike. Ova bliskost izvođača i publike – iako svakako rezultat tehničkih uslova – proizvela je i jedan možda neželjeni ali korisni efekat, bliskost među svim prisutnima u prostoriji, zbog čega se može tumačiti i da publika nije samo puki posmatrač radnji na sceni, već i saučesnik u korumpiranim radnjama likova predstave.

Iako je Nušićev tekst značajno skraćen za potrebe ove adaptacije kako bi se trajanje predstave svelo na sat i trideset minuta, priča predstave je vrlo verna svom predlošku. Najznačajnije izmene su izbacivanje određenih likova iz priče i pretvaranje pojedinih muških likova u ženske (recimo, Agatona u Agatu) zbog većeg broja angažovanih glumica – u predstavi igra sedam glumica i jedan glumac. Bez obzira na navedene izmene, suštinski pristup temi korumpirane porodice koja se grabi za nasledstvo pokojnika isti je i u drami i predstavi –likove posmatramo sa distance, svesni svih njihovih mana, zabavljamo se posmatrajući komične situacijame u koje sami sebe uvaljuju, ali se ipak smejemo uz konstantnu moralnu osudu.

U ovakvom konvencionalnom, bezbroj puta viđenom konceptu predstave krije se i najveći problem ove režije Ožalošćene porodice – neinventivnost u adaptaciji i režiji teksta koja se graniči sa suvišnošću. Nušićeve najpopularnije komedije su uvek sigurna karta pozorištima, kako profesionalnim tako i amaterskim, u njihovom nastojanju da uz laku zabavu i tobožnu društvenu kritiku privuku publiku. Međutim, retko ko se zapita da li nam je potrebna hiljadu i prva predstava koja Nušićevoj drami ne pristupa ni na kakav inovativan način već krajnje ustaljeno. Naravno da ovu zamerku treba shvatiti mnogo ozbiljnije u slučaju profesionalnih predstava koje imaju mnogo ozbiljniju produkciju od amaterskih, ali je važno ne izostaviti ovu kritiku jer je rediteljka „Arteljeove“ Ožalošćene porodice profesionalna glumica koja bi inđijskoj kulturnoj sceni mogla da ponudi mnogo hrabrija tumačenja Nušića.

Iako ozbiljno shvatite navedenu zamerku, to vas neće sprečiti da uživate u ovoj režiji Ožalošćene porodice, pod uslovom da se prepustite njenom toku i zaboravite slične inscenacije koje ste ranije pogledali. Jer ovo je predstava čiji je najveći kvalitet uvežbanost i uverljivost glumaca koji ne samo što su ovladali tekstom i dikcijom, već su prirodnom glumom uspeli da izgrade živopisne likove. Pohvala za to ide amaterskim glumcima, ali i Teodori Marčeti koja je, kako se stiče utisak, predano radila sa njima. Glumački segemnt predstave, kao i uvežbani mizanscen i tehnički deo, čine ovu Ožalošćenu porodicu uspešnom konvencionalnom predstavom.

Borisav Matić

Kritika je deo projekta „Kritička recepcija amaterskog pozorišta u Srbiji“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije.