Kritičarski karavan | Saša Radonjić, Rubikova kocka, dramatizacija Goran Ibrajter, režija Filip Markovinović, Narodno pozorište Timočke krajine „Zoran Radmilović“, Zaječar
17673
page-template-default,page,page-id-17673,ajax_fade,page_not_loaded,,footer_responsive_adv,hide_top_bar_on_mobile_header,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-11.0,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-7.4,vc_responsive

Saša Radonjić, Rubikova kocka, dramatizacija Goran Ibrajter, režija Filip Markovinović, Narodno pozorište Timočke krajine „Zoran Radmilović“, Zaječar

  1. Program Radio Beograda – pozorišna kritika Aleksandar Milosavljević

I pre najnovije premijere zaječarskog pozorišta znali smo da Rubikova kocka – jedno od najboljih proznih dela Saše Radonjića – ne postavlja enigmu samo pred čitaoce ovog romana. Naime, pisac je več i naslovom dela jasno čitalačkoj publici stavio do znanja da se, uzimajući u ruke ovu knjigu, zapravo hvata ukoštac sa sličnim problemom s kojim se suočavaju i svi koji pokušaju da skope slavnu kocku koju je konstruisao Erne Rubik. Istina, svako umetničko delo na više ili manje očigledan način predstavlja potencijalnu zagonetku, no Radonjićeva literatura svoje čitaoce uvlači u svojevrsne borhesovske lavirinte obogaćene pavićevskim baroknim poigravanjima fantastikom. Pritom, svako Radonjićevo delo uvek je snažno obogaćeno autopotičkim elementima, autorovim ispovestima i samoanalizama. Sve je ovo ozbiljan izazov za onoga ko namerava da izmesti Radonjićevu literaturu iz za njega prirodnog, književnog ambijenta u sferu teatra.

Zadatka da načini prvi korak romana ka pozornici, da napiše dramatizaciju, prihvatio se Goran Ibrajter, dobar poznavalac piščevog opusa, koji je, dabome, bio svestan da se u ovom romanu, osim već pomenutog, prepliću i elementi trilera, misterije i fantastike, kao što je znao okolnost da je Radonjićevo romeneskno pripovedanje bogato i referencama na tuđa i vlastita književna dela, filmove i razne elemente iz širokog spektra popularne kulture. Znao je, dakle, Ibrajter da je ovaj materijal naglašeno složen, da je lišen klasičnih dramskih likova i linija sukoba, pa i da otuda onemogućava primenu tradicionalnih dramaturških modela. Zato je njegova dramatizacija teatarskoj igri ponudila mogućnost poigravanja scenskim formama u kojima će se, u inscenaciji zamršene priče, maštovito pretapati dramski likovi, njihove funkcije i zadaci. Odsustvo linearnosti, uostalom, već na prvi pogled i korespondira s polazištem iz kojeg se razvija osnovna Radonjićeva ideja slaganja i prekombinovanja tokova romana.

Postavljajući predimenzionirani model Rubikove kocke kao centralni, dominantni elemenat scenografije, reditelj predstave Filip Markovinović literarnoj metafori daje konkretnost stvarnog objekta i tako priču uvodi u prostore realizma. Upravo iz ovako uspostavljene dihotomije – na prvom mestu fantastike koja proizilazi iz narativa i precizno realistički determinisanog prostora u kojem se odvija scenska priča – razvija se predstava koja neprestano oscilira između različitih svetova i, posledično, stilova glumačke igre. Osamnaest uloga koje predviđa dramatizacija, reditelj raspoređuje na sedmoro glumica i glumaca, što svedoči i o neizbežnim sažimanjima ali i reditelju sugeriše mogući karakter inscenacije. Predstava, međutim, u velikoj meri ostaje zarobljena u realizmu i pokušaju primene konvencionalnih scenskih rešenja, što umanjuje efekat fantastike, a oneobičavanje svodi na
bizarnost.

Na najvećim iskušenjima svakako je bio Miloš Tanаsković. Finim glumačkim sredstvima i ogromnom koncentracijom on je održavao balans između uloge Pavla, s jedne, i zadataka koje mu je namenila pozicija naratora, s druge strane.

Radonjićevom literaturum – kao uostalom i svakom drugom – pozorište može da se bavi na različite načine. Takođe nema sumnje da svaki scenski pristup neizbežno iz vida gubi neke od valera i dimenzija onoga što roman nudi. U ovom slučaju gledalac predstave ostao je uskraćen za intenzitet poetičnosti izvornika, u prvom planu se našla intriga definisana po modelu trilera, dok je začudnost, kao karakteristika i romana i dramatizacije, u kontekstu realističkog rediteljskog postupka izgubila silinu. Ipak, valja konstatovati da je za svaki glumački ansambl, pa i zaječarski, uvek dobro kada se nađe pred teškim zadatkom, jer samo u sudaru s njim stiče samosvest i brusi oštricu vlastitog osećaja sigurnosti.